MARKO VEŠOVIĆ: Ludi Enko

Marko Vešović

Jednom sam, devedeset i druge, prenoćio sa porodicom u ulici T. Pred rasvit, probudio me glas koji je izvikivao:„Narodee! Došla ti sloboda, narodee! Ne spavaj, narode, došla ti slobodaa!” Glas je bio toliko žalobitan, dolazio je iz bića toliko smrvljenog, da sam se naježio.

“Ludi Enko”, rekla je Gordana koja odlično poznaje ovaj kraj, i ljude u njemu, jer joj je tu proteklo djetinjstvo.”Ne zovi ga ludim”, rekoh. “Grehota je”.Potražila mi je šaku podpokrivačem i stisnula je u znak da me bez objašnjenja razumije: u gradu nema više ni pametnih i ludih, ima samo kandita za jamu. „Ma nek ja imam tebe, a za drugo ćemo lako“, kazao sam, nježno prstima išao po njenom bedru do njegovog „tajanstvenog ušća“, kako bi rekao Rastko Petrović. Da nismo bili u tuđoj kući, napao bih na nju ko zima na gola vlaha.

Ovo je muslimanska uzrečica, ali znam da i pravoslavci kažu: ko zima na gola Turčina. Jača mi je iz pravoslavnih usta, jer go vlah je bio mnogo češći, zapravo običan pojav, a Turčin je kao gospodar i gospodin morao, razumije se, biti mnogo osjetljiviji na zimu.

Umjesto da, pod pokrivačem, potražim svoj raj tamo đe ju je majka prvi put pogledala – na ove riječi iz crnogorskog jezika podsjetio me Šeki Radončić – ispričao sam joj kako smo, u mom preksinoćnom snu,  nas dvoje otišli, kao prije rata, kod Nikole Koljevića, na Malinovicu (blizu Olova, gdje je imao krasnu vikendicu), a ja mu odjednom kažem:„Ubili ste velikog srpskog pjesnika Milana Milišića, mamici vam ga četničkoj nabijem“. A Gordana mi veli: „Ma pusti,bolan, kome to pričaš?“ Što je često govorila na javi kad se zbog nečeg zapalim, a često planem vrlo lako. „Kome to pričaš, alo?“, kazala je, i ja se probudio. Potom sam je poljubio u sklopljene kapke. Često je imala izraz djeteta koje ne voli kad ga ljube. „Istrpi i ovo draganje“, poslužio sam se rečenicom  koju je naša raja često rabila kad sam bio student.

Naknadno dopisano

Sa Gordanom sam se, za vrijeme opsade Sarajeva, najčešće razumio u pola riječi. U ratu smo jedno drugom postali bliži nego ikad prije, a iza rata naša bliskost je neprestano rasla, pa me valjda i zato pero služilo bolje nego ranije.  Ako ću pošteno, Marko Darinkin je veći nego svi ratni profiteri od kojih danas kipti Sarajevo: nakon Dejtona, pisao je bolje nego ikad i imao je ženu s kojom  se volio više nego ikad. Osjećao sam se pun kao šaržer. Što opet nisu moje riječi, ali više ne pamtim koji je od beogradskih pjesnika, prije rata, ovo kazao. Možda Matija Bećković? Liči na njega.

Gordana je otišla pod zemlju u dane kad sam kušao da joj se, makar trunku, Darinka bi rekla: barem liječak, odužim  za ono što je cio vijek činila za mene,   a danas mi je jasno  da joj dugujem najbolji dio sebe, za što joj se ne treba zahvaljivati. Treba jedino htjeti da živim, ne samo za sebe nego pomalo i za nju. Pokušat ću,  koliko se mogne. Ali malo se može.

Kupim u Bingu Monte, mliječni dezert koji je voljela i često sam joj ga donosio, ali se, za njenoga života, nisam sjetio ni da ga probam. Žlicom uzimam pomalo, da duže traje, i Gordana kao da poluživi sa mnom, jer tada na nju mislim svakom svojom nit ražalošćen. Ili otvorim  Desničin roman  Proljeća Ivana Galeba, ponovo pročitam, ko zna koji put,  četiri stranice XXI poglavlja,i u meni Gordana bude stvarna „kao Cezar u trenutku kad je prešao Rubikon“.

Pošto uglavnom ponovo čitam knjige koje sam ne jednom čitao, u njima danas ima mnogo više mog minulog  života, što znači i Gordane, bez koje mi taj život uopšte nije zamisliv.  I kažem sebi: plači, imaš za kim. Ali ne smiješ zaboraviti sreću da si imao Gordanu. To ništa ne može da poništi. I suze se utrostruče.

U jednoj pjesmi, napisanoj za njenog života, rekao sam da sam danas prisiljen  “pored svake druge žene / da zamislim sebe goreg“. Pa nek je i umrla, ništa je neće izbrisati iz onog što čitam i pišem, što snim i mislim, čega se još sjećam, mada su to mršave uspomene i sebe sve češće vidim kao staru budalu iz istoimene Larkinove pjesme koju sam preveo sa Omerom Hadžiselimovićem. Staru budalu koja misli da je tamo, jer ne zna da je ovdje. Bez nje, sebi često ličim i na prosjaka u ritama koji pučanstvu ponavlja da je prestolonasljednik i izaziva smijeh.

A Sarajlijama sloboda  nije došla nikad. Jeste manjini.  Balijama. Sloboda da rade šta im je kurcu ćejf. Portir u Gordaninoj školi, s kojim sam vazda imao priču, nedavno mi veli: Balija danas u Sarajevu ima mnogo više nego prije rata.  To ti se čini, kažem. Sad su sumnogo vidljiviji. Na vlasti su. U onom Sarajevu smrđeli su neđe u mraku, a sad smrde u foteljama i diče se vlastitim bazdom.

*Portal Aktuelno od danas nastavlja da objavljuje neobjavljene tekstove velikana jugoslovenske književnosti Marka Vešovića. I to će činiti tri puta mjesečno. 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava