MARKO VEŠOVIĆ: Kao gljive

Marko Vešović

1. Jedanput, ostanem u kući sam sa Ivanom i sjednem da za Oslobođenje sročim članak protiv četnika. Darinka ih je zvala đikani. Prije rata ništa nisam pisao sa tolikim merakom. Čak bih ponekad pomislio da je u meni vaskrsnuo moj otac Velimir, Titin anifašista koji je, kad bradonje napadaju, volio reći: “E pogle kako će mi se zakoprcat ono žuto, trbuljato. Užirilo se od talijanskih makarona i konzervi“.

A koga je taj čuveni lovac onim jednim okom pogledao niz pušku, tome više nije  trebalo praviti opanaka, pričao mi je njegov suborac Dragomir Tripković. Čiji je sin Vukašin  u bjelopoljskoj gimnaziji bio moj najbolji drug. Dragomir je  jedan od tri Papljanina koji su o Trinaestojulskom ustanku otišli u Šahoviće da biju Talijane.  Ostala dva bili su Radoš Vlaović i moj otac. Papljani su govorili: “Blagoš nama, ode ćoravi Velimir su dva druga da nam donese slobodu“. Mada ne treba griješiti dušu: jednom sam, sa Momčilom, koji je rođen 1935. godine i dobro pamti rat, pravio spisak po kojem je ispalo da je mnogo više Papljana bilo u partizanima negoli u četnicima.

2. “Taata”, viče moja kći, “a šta ću ja da radim?“ Osupnulo me očajanje u njenom srebrnom glasiću. “Evo ti olovka i papir, pa i ti malo pisac – bidni”.

“Ne kaže se bidni, nego budi. Ništa ne znaš”.

I dok povijena po astalu ispisuje svoju tvrdu ćirilicu, sjetih se kako me jednom pitala: “A da smo pobjegli kod Miše u Beograd, bismo li onda bili četnici?”

“Četnici, ne bismo. A bismo bili pizde”.”Maama! Ovaj tata opet psuje”.”A je l?” – pita Gordana iz kuhinje. “Mora da ste opet raspravljali o četnicima?”

“A šta to, mama, znači kad se raspravlja?“

Gordana ulazi u moju radnu sobu, kako bi valjda sebi dala malo vremena da smisli objašnjenje, pa kaže: “To je, hn, pa to ti je kad se na Srni pojavi onaj Velibor Ostojić, a tvoj tata kaže: vidi koljačkog buljubaše, otac ga očinski, nije veći od šamrle, a gleda te odozgo!” U Crnoj Gori kažu: mali ko škanj.

3. “Evo”, kaže Ivana, i pruža mi list karirane hartije pri čijem je vrhu nažvrljala: “Ja u ova vremena provodim život u podrumu. Meni je u ovim vremenima teško. Ljudi ginu. Meni je jako dosadno. Nema škole ni vani. Ja kad granate padaju ja sam u podrumu. Ja ću umrijet od dosade”.

Njene krute rečenice zazvučale su mi silno izvorno. Dok se ljudski mozgovi prolivaju po sarajevskim kaldrmama, naša se djeca grozno dosađuju. Bodler bi rekao: dosađuju se kao kraljevi. I treba imati uho za vapaj skriven u tvrdnji da vani više ne postoji. Taj prijedlog, divnom djetinjom neukošću pretvoren u imenicu, nagovještava da je iščezla ulica kao najuzbudljiviji dio svijeta.

Prije rata, za Ivanu je kuća bila nebitan, često i očajno dosadan prirepak ulici kao “suštinskom svjetskom prostoru”, kako bi rekao Rilke. Danas je uhapšena  u kući, i ne zna šta će od sebe, nego to bi bilo još i mila majka da nema podruma. U čijoj vlažnoj tmini, već pet mjeseci, djeca nam rastu kao gljive, kako je jednome komšiji rekla Gordana.

A u rijetke petke, kad je pustimo napolje, brzo povilenimo od iščekivanja da se prolomi tresak, poslije koga se djeca razbježe kao ribice kad baciš kamen u ribnjak. Stoga, nerijetko se dogodi, i kad je dan najmirniji, da Ivanu iz najslađe igre uvukljam u kuću, posve gluv za njezin plač i nabrajanje drugarica koje su ostale na slobodi. “Ajde, šuti tu”, veli joj Gordana. “Bolje je da ti plačeš zbog nas, nego mi zbog tebe”.

*Portal Aktuelno nastavlja da objavljuje neobjavljene tekstove velikana jugoslovenske književnosti Marka Vešovića. I to će činiti tri puta mjesečno. 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava