Iz vojevanja crnogorskih ustanika za suverenu Crnu Goru

Za aktuelno.me

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

U vrijeme stvaranja Kraljevine SHS krajem 1919. godine, crnogorski Dvor kralja Nikole, Vlada i njihove mnogobrojne pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su vaspostavljanje Crne Gore kao države, kao i garantovanje i primjenu prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. Kad je postalo očigledno da od takvog jugoslovenskog ujedinjenja nema ništa, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru.

Poslije, u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji su crnogorski federalisti (kad je Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine unitarizam i centralizam odnio pobjedu) parlamentarnom, politčkom borbom tražili da se poštuje Crna Gora, odnosno, da se unitarna država iz temelja preuredi i da postane federalna država u kojoj će Crna Gora imati svoju posebnost i autonomiju kao njena ravnopravna federalna jedinica ili članica. Ali, tokom postojanja Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, crnogorski federalisti se, u periodu od 1921. do 1941. godine, za to nijesu uspjeli izboriti.

Kralj Nikola je u egzilu bio maksimalno angažovan da opstane samostalna Crna Gora i da on ostane na njenom prijestolu. Tako vojvoda Simo Popović u svojim memoarskim spisima »S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916-1919«,  konstatuje i to da je maja 1919. godine kralj Nikola imao susret sa italijanskim poslanikom na Crnogorskom Dvoru Paolom de Maontaljarijem i da mu je na njegovo pitanje što hoće decidirano odgovorio ovo: »Hoću samostalnu Crnu Goru i da se vratim u nju. Ništa drugo!« [1]. Dakle, politika crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu od 1916. do 1922. godine bila je dominantno usmjerena na restauraciju crnogorske države i očuvanju na njenom prijestolu dinastije Petrović Njegoš.

Okružno Načlestvo Kraljevine S. H. S. Cetinje, pov. br. 584, od 8. VIII 1919. godine u naredbi načelniku sreza Čevo navodi da je od povjerenika beogradske vlade za Crnu Goru Ivana Lole Pavićevića dobio depešu u kojoj se tvrdi da se na osnovu dobijenih informacija na području Čeva i Cuca nalaze osobe, odnosno, crnogorski oficiri koji su prešli iz Italije i to divizijar Đuro N. Jovović (sin čuvenog crnogorskog junaka Novaka Ramova Jovovića), Stevan Pavlović i Janko Pešikan, te da su isti 7. avgusta 1919. godine zanoćili u mjestu Proseni do i da namjeravaju da otiđu u Cuce i Kobilji do, kao i da se pomenutom načelniku čevskog sreza naređuje »da preduzme potrebne mjere radi hvatanja i ubijanja odmetnika«. Takođe, Komanda Nikšićkih trupa, odnosno, njen komandant pukovnik Popović u depeši br. 353, polatoj iz Nikšića 13. avgusta 1919. Komandantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju generalu Miloradu Mihailoviću navodi i ovo: »Izvešten sam da su prešli iz Italije i da se sada nalaze u župi Nikšićkoj: brigadir Đuro Jovović, Komandir Stevan Pavlović, Kapetan Mato Todorović i barjaktar Miloje Jovović. Ovi odmetnici agituju kod neobaveštenog naroda i pokreću ga na bunu«, kaže se, uz ostalo, u tome izvještaju.

Na spisku crnogorskih oficira koji se nalaze u Gaeti, koji nosi datum 10. septembar 1919. godine iz Rima, pod brojem 2 navodi se đeneral Đuro Jovović. Na spisku crnogorskih oficira i činovnika u Gaeti 1919. godine pod brojem 10 navodi se brigadir Đuro Jovović koji je pripadao rodu pješadije. Na tom spisku nalazi se ime Đurovog brata Mila Jovovića, potporučnika crnogorske vojske, takođe emigranta u Gaeti. Sin Đura Jovović, Marko Jovović kao crnogorski komita pominje se kao redov koji se emigrirao u Italiju i bio u Gaeti kao crnogorski vojnik.

Potpukovnik Bogdanović, Komandant Nikšićkih trupa, u izvještaju Komandi Zetske divizijske oblasti, Pov. br. 321. od 27. II 1920. godine navodi i to da je 23. februara 1920. godine iz Podgorice automobilom došao šef misije američkog crvenog Krsta pukovnik K. P. Fairklondih i između 17 i 18 časova toga dana bio u Nikšiću i Mokroj njivi đe je našao familiju brigadira Đura Jovovića, koji je bio tada u emigraciji u Italiji. U tome izvještaju srpski potpukovnik Bogdanović navodi da je pukovnik Fairklondih došao sa zadatkom »da ispita materijalno stanje ove porodice, čiji sin Marko Jovović, doskora bio u šumi, predao se vlastima, a da nije zatvaran«. U tome izvještaju stoji i to da je pukovnik Fairklondih »činio ovo ispitivanje bez znanja okružnog načelnika, a kako izgleda, ovo je činio po zahtjevu Đura Jovovića preko nekog – stranog društva Crvenog krsta«.

U izvještaju komanidra Ivana Bulatovića o ustanku Rovaca za pravo, čast i slobodu Crne Gore (1918-1920), između ostalog, govori se o sukobu crnogorskih ustanika, komita sa okupacionim formacijama na prostoru Nikšića i okoline 1919. godine i ovo: »U borbi je poginuo Vuk Nenezić, ranjen Milija Rakočević-neprijateljski gubici nepoznati su mi. Pošto je noć uhvatila, produžili smo put u pravcu Ćeranića gore-Lukavica-Rovca i sobom ponijeli dva ranjenika Rakočevića i Jovovića-sina Đura Jovovića«. Sin Đura Jovovića, koji je tada ranjen, bio je Marko Jovović, takođe crnogorski ustanik i rodoljubivi komita. A »Crnogorski glasnik«, list crnogorske emigracije, Mičigen, SAD, broj 43, godina VIII od 15. septembra 1923. godine piše i to da je 1920. godine uhvaćen sin Đura Jovovića od strane srpskih okupacionih vlasti i bjelaških janjičara, pa u tom smislu dodaje. »Unuka čuvenoga Novaka Ramova-Marka, čim su dobivali na časnu riječ, iako nije bio učinio nikakav zločin, odmah su ga stražarno sproveli u »Jusovaču« u Podgorici«.

Komitska grupa oficira Todora i Mašana Borozana sukobila se sa srpskom žandarmerijskom patrolom na brdu Ćukovcu, u blizini Bokova i Kosijera i razoružala je, pri čemu je bilo žrtava na strani žandarmerije. Tokom novembra 1919. godine, prema izvještaju načelnika cetinjskog sreza poslatog Komandi Zetske divizijske oblasti, došlo je do susreta komita na čelu sa Mašanom Borozanom sa pisarom cetinjskog sreza, koji je pošao sa žandarmerijskom patrolom na prostoru Bokova i Kosijera, i tom pisaru je Mašan Borozan, prema njegovom kazivanju, rekao, uz ostalo, da komiti “neće da ubijaju Crnogorce, ali hoće Srbijance gdje ih god uhvate u namjeri da ih potpuno istjeraju sa teritorije Crne Gore”, te da su komiti pjevali pjesme kralju Nikoli. Prema izvještaju Načelstva cetinjskog okruga od 15. novembra 1919. godine, Komandi Zetske divizijske oblasti, Mašan Borozan je sa grupom od 20 komita došao u upravu kancelarije Kosijerske i tamošnjim šefovima rekao: “Naša će stvar potpuno uspjeti. Crna Gora će dobiti svoju samostalnost, a Jugoslavije će na federativnoj osnovui biti uspostavljena. Sve one koji nijesu naši jednomišljenici ubijaćemo. Mi ćemo ipak sačekati rezultat Mirovne konferencije, a dotle bićemo neprestano u šumi i na teritoriji Crne Gore vršićemo svoju dužnost kao i do sada. U slučaju da Mirovna konferencija, ne riješi povoljno naše pitanje, mi ćemo i pak ostati i dalje kao protivnici politički i s puškom u ruci boriti se protivu svakog stanja, kakvo već postoji i kako bi postojalo da Mirovna konferencija odbori odluku Podgoričke skupštine”.

Stanovništvo sela Bokova, Kosijera i Đinovića bilo je izloženo represijama i teroru okupacione srpske vojske, žandarmerije i bjelaških četa. Brojni taoci su odvedeni iz sela Bokova, Kosijera, Đinovića i Ulića. Okupacione vlasti su za Bokovo, Kosijere i Đinoviće uvele policijski čas, ograničenje i zabranu kretanja stanovništva, izvršile su masovna hapšenja i paljevine kuća crnogorskih komita i njihovih familija. Skoro cijela sela Bokovo, Kosijeri i Đinovići bili su zelenaška, bilo kao komiti ili njihovi jataci i pristalice. Tako je 1919. godine opljačkana i zapaljena kuća Mašana Borozana, potom Todora Borozana, Periše Nikona Adžića i brojne druge. Na osnovu spiska Načelstva cetinjskog okruga od 5. decembra 1919. godine, okupacione vlasti su uhapsile i držale kao taoce iz Bokova brojne familije i to: Miloš Bogdanov Borozan, Maše Mašana Borozan, Đorđija Mašana Borozan, dijete od dvije ipo godine, Marica Miloševa Borozan; Stanuša Mašanova Lompar, Stane Nika M. Lompar, Petar N. Lompar dijete od jedne godine, Marija T. Mudreša, Milica J. T. Mudreša Kiće T. Mudreša, Milutin Mudreša, dijete od 2 mjeseca, Tomo Mudreša, Ljubica Joka Maretića, Krsto Joka Maretića (dijete od 2 mjeseca) Milo Dr. Maretića, Kiće Mila Mudreše, Kiće Pavića Mudreše, Jove Iva Maretića, Stane Kr. Borozan, Luka Borozan (dijete od godine i po), Nikola Borozan (dijete od 3 godine), Marija Kr. Borozan od 4 godine i Ive Per. Borozan. Iz sela Bokova, pored pomenutih familija, u taoce su odvedeni od strane srpske vojske i policije ova lica: Simom S. Mudreša, Joko I. Mudreša, Marko V. Mudreša, Andrija N. Mudreša, Petar N. Mudreša, Pero N. Mudreša, Ivo I. Lompar, Vuko M. Borozan, Jovan B. Borozan, Nikola J. Borozan, Ilija J. Borozan, Joko S. Borozan, Lazo M. Borozan, Ilija M. Borozan, Jovo P. Borozan, Niko S. Borozan, Ivo S. Borozan, Pero N. Borozan, Đuro N. Borozan, Savo S. Maretić, Andrija S. Maretić, Milo Dr. Maretić, Mitar I. Borozan, Vido Đ. Maretić. Dakle, samo iz sela Bokova je tada odvedeno u taoce ukupno 47 lica: muškaraca, žena i djece Hapšenja i uzimanje talaca i u selu Kosijeri bilo je takođe tada masovno. Represalijama okupacionog režima i odvođenju u taoce bili su iz sela Kosijeri izložena sljedeća lica: Pavle I. Rajković, Gajo F. Radović, Markiša I. Radović, Đušan P. Đurković, Blažo P. Đurković, Stane Nikole Rajkovića, Ljubo Nikolin Rajković (dijete od 2 godine), Zlatana Nikolina Rajković (dijete od 4 godine), Zlatana P. Radović. Dakle, iz Kosijera 10 osoba. Iz sela Ulići u taoce su odvedeni tada: Boško V. Đikanović i Marko i Andrić. Iz sela Đinovića u taoce su odvedeni: Miloš S. Adžić, Jovan Nikolin Adžić, Boško Nikolin Adžić, Đuza N. Adžić, Boško Z. Latković i Nikola F. Savićević.

Oficiri Mašan Borozan i Todor Borozan su nastavili da vrše komitske i ustaničke akcije i tokom februara 1920. godine na prostoru kosijersko-bokovske opštine, Ceklina i Ljubotinja, đe su bili izloženi gonećim odredima srpske vojske, žandarmerije i bjelaša. Ali, nijesu bili uhvaćeni i nijesu se mogli provoljeti na predaju okupacionim vlastima. Kao komiti iz cetinjske oblasti 24. februara 1920. godine, prema podacima Komande Zetske divizijske oblasti, bili su sljedeća lica: Bokovljani-Todor Borozan, vođa, Mašan Borozan, Đuro Borozan, Luka Borozan, Vuko Borozan, Savo Borozan, Božo Mudreša, Pavić Mudreša, Jovan Mudreša, Joko Mudreša, Jovo Lompar, Božo Lompar, Risto Maretić, iz Kosijera komiti su bili: Petar Radović, Blažo Radović, iz Đinovića Periša Adžić. Ljubotinjani u komitima tada su bili: Mićko Jovetić, Stevo Jovetić, Milo Drecun, Jovan Vučković, Dušan Knežević, Petar Knežević, Jovan Vujović, Blažo Pejaković. Iz prostora cetinjske oblasti tada su komitovali i oglašeni odmetnicima Bajice, Donjokrajci, Ćeklići, Petrodoljani, Ugnjani: Pero Martinović, Ramo Batrićević, Savo Jabučanin, Bogdan Jabučanin, Niko Jabučanin, Jovan Mirković, vođa, Nikola Mirković, Petar Mirković, Milo Mirković, Spasoje Mirković, Đušan Mirković, Petar Mirković, Blažo Mirković, Petar N. Mirković, Milo L. Mirković i Jovan Kaluđerović.

Sa svojom komitskom grupom crnogorski oficir i suverenista Savo Raspopović je, 2. decembra 1919. godine u 9 sati prije podne, napao oružane formacije pod komandom Načelnika sreza Krajinskog izvjesnog Lukića. Načelnik Lukić i njegovih sedam žandarma su uspjeli da pobjegnu, dok je komitska grupa Sava Raspopovića uspjela da uhvati četiri žandarma, koje je razoružane i bez odijela, kasnije oslobodila [2].

Oficir i ustanički, komitski vođa (vojvoda) Savo Raspopović je, na području Bara 7. decembra 1919. godine, napao odjeljenje koje je bilo određeno kao sprovodno za transport hrane koje su vlasti slale svojim postajama u Kotoru. Osam vojnika koji su pratili taj transport napadnuti su od komitske grupe Sava Raspopovića, od kojih su 6 vojnika ubijeni, a jedan je bio ranjen. Potjera organizovana potom za Savom Raspopovićem i njegovom grupom bila je bezuspješna. To se navodi u izvještaju Ministarstva inostranih djela Kraljevstva SHS, Pov. br. 1480, od 10. decembra 1919. godine upućenom iz Beograda Delegaciji na Konferenciji Mira u Parizu. Po Naredbi Ministra taj izvješaj je uputio Direktor Političkog Odjeljenja M. Gavrilović.

Od brojnih akcija koje je komitska grupa Sava Raspopovića izvela, svakako je najpoznatija ona preduzeta 22. septembra 1922. godine. Tada je Savo Raspopović sa svojim društvom, prema određenim izvorima, u jednom selu u Crmnici, zaustavio voz koji je išao od Bara za Virpazar. U tom vozu su, pored putnika, bili devetorica vojnika i žandarma, kako se pominje u određenim izvorima. Putnici su  tada izbačeni iz voza, a sve vojnike i žandarme Savo Raspopović i njegova grupa su pobili, sem žandarma Mihaila Uzeva, po narodnosti Rusa, koji je tada bio ranjen. Savo Raspopović je naredio vozovođi da vrati pomenuti voz za Bar bez putnika koji su pušteni da slobodno odu, a kojima se Savo Raspopović obratio riječima: “Zakumio me Jovan Plamenac da ne bijem Crnogorce”.

O napadu crnogorske komitske grupe na voz koji je saobraćao na liniji Bar-Virpazar pisao je u svojim žabilješkama i crnogorski zelenaš, ustanik i politički emigrant u Italiji (Gaeti) Nikola Tomanov Zec i sljedeće:

“U drugoj polovini septembra 1922. godine, u Crnu Goru pojavila se nova oružana grupa, od zaostalih emigranata iz Italije, koji su onamo živjeli prikriveno prije nego je emigrantska vojska rasformirana. To su bili: Savo Raspopović, Radojica Nikčević, Milija Rakočević, Drago Prelević, Petar Pekić, Marko Raspopović, Andrija i Milovan Pejovići i Stevo Božović. Otkriveni su po prvoj akciji kod sela Tuđemila, na željezničkoj pruzi Bar- Vir Pazar, kada su zaustavili voz i pobili vojnike koji su provodili vojni materijal…Prva dvojica emigranata, Raspopović i Nikčević dobro su bili poznati u Crnoj Gori. Njihova pojava izazivala je u narodu raznovrsne komentare, ali svi su se slagali u tome, da njihov ponovni dolazak u Crnu Goru nije usamljeni akt, nego stvar političke pozadine možda i vrlo aktivne” [3].

Savo Raspopović je imao veliki broj prijatelja, pristalica i jataka u Krajini. Pouzdana skloništa bila su mu u Livarima i Šestanima. U povjerljivom izvještaju Špira Markovića, sreskog pisara upućenom načelniku sreza Cetinje 27. marta 1923. godine, navodi se, između ostalog, i to kako je Savo Raspopović u Gornjim Šestanima odrastao i otkako je komita, među tamošnjim življem zadobio je veliko povjerenje i uvažavanje. Seljaci iz Šestana “njega smatraju za junaka i čovjeka kome puška ne može ništa uraditi, pa i da bi bio koji sklon da ga ubije, nema plotuna da će ga puška moći ubiti”, kaže se u tome aktu. Iz toga akta proizilazi da je kod stanovnika Šestana Savo Raspopović tretiran kultno. Živalj je fantastično vjerovao u njegov otpor prema smrti- u njegovu navodnu besmrtnost. U tom izvještaju stoji kako je Savo Raspopović bio “ vrlo vješt i okretan”.

[1] Vojvoda Simo Popović, “S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916-1919”, Beograd, 2002, str. 250.

[2] Vidjeti o tome: Izvještaj kojeg je pomoćnik Vladinog povjerenika za Crnu Gori, pov. br. 2350, od  2. decembra 1919. godine, podnio Komandantu “Zetske Divizijske oblasti” na Cetinju – BIIT, 366.

[3] Nikola T. Zec, feljton “Zelenaši”, (feljton), nedjeljnik “Monitor”, Podgorica, 18. novembar 1994, broj. 213, str. 47.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta