Italijanski intelektualci o ratnom stradanju i odbrani prava na opstanak Crne Gore (1918)

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Brojni italijanski intelektualci, dugo vremena, branili su, iz filantropskih pobuda, pravo na egzistenciju Crne Gore, te pisali i govorili o klevetama koje su eksploatisane protiv nje, a tiču se njene političke i vojničke uloge u prvom svjetskom ratu. Među njima, posebno se isticao doktor pravnih nauka Eugenio Bođano, istaknuti prijatelj Crne Gore, podržavalac i promoter opstanka njene državne suverenosti i nezavisnosti, koji je pisao i govorio puno i često o lojalnoj i časnoj ulozi Crne Gore, njenog vođstva i vojske u prvom svjetskom ratu. On je autor nekoliko knjiga o Crnoj Gori.

Bođano u toj akciji u korist Crne Gore nije bio usamljen, već je ta akcija imala široku podršku intelektualnih krugova, kulturne i političke javnosti u Kraljevini Italiji. Da bi se afirmisala činjenica o Crnoj Gori, kao odanom i predanom savezniku silama Velike Antante tokom Velikog rata, prijatelji Crne Gore u Italiji organizovali su brojne javne skupove na kojima su prezentirali činjenice i argumente i vlastitu percepciju uloge i sudbine Crne Gore u Velikom ratu.

Tako su na predavanju o Crnoj Gori održanom u Rimu 20. februara 1918. godine, kojeg je organinovalo udruženje „Cuione Storia ed Arte“ u Koloseumu govorili  prijatelji Crne Gore: Hilken–Feranji, dr Eugenije Bođano, profesor Artonoli i Linda Ferari. Na tome skupu bili su pristuni, pored građanstva, i nekoliko italijanskih ministara, senatora, narodnih poslanika i novinara. Hilken-Feranji je, prema izvještaju nejskog lista „Glasa Crnogorca“, službenog organa Kraljevine Crne Gore, prenoseći pisanje italijanske štampe, govorio o teškim ekonomskim i vojnim prilikama u kojima se nalazio crnogorski narod za vrijeme Velikog rata, da bi potom eleborirao usluge koju je crnogorska vojska pružila Saveznicima „i žrtve koje je malena ali junačka zemlja podnijela da bi se oduprla najezdi neprijateljskoj“[1].

Navedeni govornik je „dokazao da se crnogorska vojska junački borila do potonjega časa i da joj je pošlo za rukom da neprijatelja suzbija i zadržava sve dok zemljište Srbije nije bilo konačno zauzeto i dok čanovi kraljevske srpske porodice sa kraljevskom srpskom vladom i vojskom nijesu slobodno odstupili preko Crne Gore; kao i to, da Crnogorcima nije bilo moguće odbraniti Lovćen jer na njemu nije bilo bilo topova ni ratnog materijala“[2].

Riječ je potom uzeo dr Eugenio Bođano koji je govorio o „junačkoj vojsci crnogorskoj“[3], a iza njega je govorio profesor Artnoli, ističući „istorijsku ulogu koju je Crna Gora igrala na Balkanu“[4].

Linda Ferari je na pomenutom skupu pročitala pjesmu posvećenu Crnogorkama.

Rimski list „Popolo Romano“ od 11. februara 1918. godine donio je izvješaj o Konferenciji o Crnoj Gori, održanoj u dvorani „Ekscelsiora“ u Rimu dan ranije, a pod pokorviteljstvom „Društva za političke i kolonijelne studije“. Organizator tog skupa bio je dr Eugenio Bođano. Tema skupa je bila „Istorijska istina o savezničkoj Crnoj Gori“. Tom skupu prisustvovali su italijanski zvaničnici: ministar Saki, državni sekretari Mornpurgo i Teco, generali Spekel i Ferari, senator Anaratone i drugi.

Na toj manifestaciji, prijatelj(ica) Crne Gore Labriola održala je kraći govor „u kome je slavila Crnu Goru, ozalošćenu i zauzetu, ali ne pobijeđenu“[5]. Po završetku njenog govora, pročitano je pismo narodnog poslanika u italijanskom parlamentu Lucatija, u kojemu on govori da su savezničke države Srbija, Rumunija, Crna Gora i Grčka privremeno zauzete „od naših zajedničkih neprijatelja“[6], te u kojemu je, pored ostaloga, Lucati iskazao očekivanje i nadu da će „istorijska pravda biti ubrzo uspostavljena“[7] i da će se navedene države ponovo obnoviti kao „slobodne zemlje“[8]. Lucati je u pismu podrške, pored ostalog, naveo i to da „male narodnosti vrijede koliko i velike“[9] i da, štoviše, one „zaslužuju osobito poštovanje“[10].

Ključni govornik na tome skupu bio je dr Eugenio Bođano. U uvodnom dijelu svog izlaganja govorio je o istorijskom pravu Crne Gore, na koje se ona s razlogom poziva u sadašnjosti, da bi potom govorio o njenoj ulozi u Velikom ratu. Bođano je, kazao i sljedeće: „Uoči velikoga rata vojničko stanje Crne Gore bilo je veoma loše: malo topova, dobivenih iz Italije i Rusije, nedovoljna municija i neupotrebljivi topovi staroga Krupova kalibra, oteti još od Turaka. Vojska, mahom bez uniforme i bez obuće, nalazila se u premalenom broju, i to, pod komandom neznatnoga broja oficira“[11], navodeći da je značajan broj crnogorskog oficirskog kadra izginuo u Balkanskim ratovima.

Zatim dr Bođano konstauje: „Odmah iza sarajevskog atentata, austrijska diplomacija je predviđala komplikacije sa Srbijom i udvostručila svoju pažnju i ljubaznost prema Crnoj Gori“[12], da bi u nastavku ekspozicije istakao „znatnu pomoć koju je ukazala crnogorska vojska savezničkoj stvari“[13], te opservirao austrijsko blokiranje crnogorske obale i govorio o padu Lovćena. Bođano je konstatovao: „Austrijska vojska, pod komandom feldmaršala Veber-Vebnau-a, imala je 480 topova i 50.000 ljudi: Austrijanaca, Bosanaca, Rumuna i Mađara; 4 oklopnice tipa „Monarh“; 3 krstarice; 12 torpediniera i 4 sumarena.-Branioci Lovćena imađahu tek do 5000 ljudi, među kojima bješe i jedna četa kolonijalne pješadije francuske, i to bješe jedini predstavnik savezničke pomoći ovoj golemoj ofanzivi na malenu Crnu Goru“[14].

U nastavku izlaganja Bođano je govorio o motivima koji su opredijelili kralja Nikolu, da natjeran okolnostima, uputi telegram austrijskom caru Francu Jozefu i da ponudi primirje. Između ostalog, u svome izlaganju Bođano se osvrnuo na Krfsku deklaraciju, donešenu 1917. godine, prema kojoj je imao negatvan stav, i založio se za restauraciju države Crne Gore, kako je rekao, „u svojim prirodnim granicama između dvije velike doline Neretve i Drima“[15], da bi svoj govor završio panegričnim osvrtom na ličnost i istorijsku ulogu kralja Nikole. Bođano je izrazio očekivanja da će Velike Sile obnoviti Crnogorsko Kraljevstvo.

U tom smislu je rekao: „Najskromnijem i najdemokratskijem vladaocu koji diči Evropu, Kralju Nikoli, hrabrom vojniku, koji je laskanju neprijateljskom pretpostavio ponositu usamljenost i muke izgnanja, velike sile će naposlije vratiti ne samo njegovu kraljevinu, kao što to jednodušno zahtijeva izraz volje njegova naroda, nego i počast koju zaslužuje veličina i iskrenost njegovih žrtava. Ovaj vladar, dostojan zlatnih i dalekih legendarnih vremena, neće, kao što se to mislilo, panuti drukče, no naoružan cjelokupnim svojim oklopom i oružjem. Samo tako, nesavladan i nepobijeđen, on će svoje ime ostaviti istoriji“[16].

Međutim, ta Bođanova nadanja i očekivanja u trijumf pravde i morala kada su Crna Gora i njen vladar u pitanju, neće se realizovati i Crnogorsko Kraljevstvo nije opstalo, na žalost, kao nezavisna država, a kralj Nikola će umrijeti u egzilu u Francuskoj, u kojoj je faktički bio kao saveznički vladar zatočen od 1916. sve do smrti 1921. godine. Crna Gora će od kraja 1918. godine biti žrtva okupacije i nasilne aneksije sprovedene od strane Srbije i njenih trupa, što je izazvalo tragediju crnogorskog naroda.

[1] “Glas Crnogorca”, godina 46, broj 40, Neji na Seni kod Pariza, 14/27. februara 1918, str. 2. Članak “Iz strane štampe”.

[2] Ibidem

[3] Ibidem

[4] Ibidem

[5] Ibidem

[6] Ibidem

[7] Ibidem

[8] Ibidem

[9] Ibidem

[10] Ibidem

[11] Ibidem

[12] Ibidem

[13] Ibidem

[14] Ibidem

[15] Ibidem

[16] Ibidem

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta