Granice granica

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

U novijoj ekonomskoj teoriji postoji jedna skepsa koja graniči s političkom ekonomijom. Naime, pitaju se teoretičari, da li ustrajati na razvoju granica-razvijenosti, kapitala, istraživanja, tržišta, i sveg gospodarstva- ili  ograničiti granice razvoja, koje je kapitalistički sustav već dobrano izraubao? Pa mu treba postaviti te granice razvijenosti i širenja ekonomije, nadasve u njegovom kasnom vidu  imperijalizma i neokolonijalizma. Neočekivano, pored tzv. velikih sila SAD, Francuske, Njemačke i njihovog već osvojenog tržišta, pojavile su se i nove ekonomske snage poznate pod  kraticom BRIKS:  Brazil, Rusija, Indija, Južna Afrika. Što će biti sa svjetskom ekonomijom kada prva grupacija koja nema ni milijardu stanovnika, preda vodstvo drugoj koja ima bar četiri puta više? Ne samo što ove potonje  zemlje imaju konkurentne ekonomije, nego su toliko uznapredovale u svemirskim istraživanjima i nuklearnom oružju da su po logici nedavnih Velikih ugrozile njihovu ekonomsku predominaciju.

Malo je prostora, iako su sve glasniji, ostalo zelenima koji desetljećima upozoravaju na zastrašujuće posljedice industrijske razvijenosti, zagađenja, otpada, trovanja atmosfere i biosfere.

I tako je  i na globalnom i na lokalnom planu. Uzmite crnogorsku situaciju: svakočasno se proizvode neke nove navike i proglašavaju tradicijom. Sad je najnovije ritualno kupanje za Bogojavljenje. Prvo, ja  se dobro sjećam da moji preci i njihovi nasljednici, koji žive uz obalu Skadarskog jezera nikad nitko od njih nije ni prst namočio a ne da bi se kupao roneći za bačenim krstom. Sada kruži internetom neukusni zapis u kojemu se vidi kako se u jednoj lokvi u Pljevljima  polugoli muškarci bacaju za krstom. Time u takvoj prljavoj lokvi najprije nalikuju prascima. Zar nema nikoga razumnog u toj famoznoj SPC u Crnoj Gori da im kaže ne, ili dosta, sramotite i Crkvu i krst, i Hrista i kršćanstvo. Odjednom je svaka crnogorska sredina: barska, novljanska, na Pivskom jezeru i Krupcu, postala sljedbenicom rusofilskih običaja koji su i tamo uvedeni tek 90ih godina otkad se pliva za Bogojavljenske mrazeve. Zar su  i crnogorski političari toliko pijani od vlasti da ne vide kamo vodi ovakav tip običajnosti: ravno u Novi srednji vijek. Je li sljedeće paljenje vještica? Ili protjerivanje inovjernih?

S druge strane, nikoga nije briga, čak ni među montenegrofilima među suvremenim povjesničarima, da se upita: kako to da su Sandžak i Metohija pripali dobrim dijelom Srbiji, a ne Crnoj Gori, nakon Balkanskih ratova u kojima je s nemalim brojem žrtava, od deset tisuća samo na Skadru, sudjelovala i Crna Gora? I kako to da se povukla iz Skadra, ostavivši ga, vjerojatno po nalogu Velikih sila nakon Prvog svjetskog rata, novostvorenoj državi Albaniji? Ima li ijednog primjera u povijesti ratovanja da jedna vojska osvoji jedan teritorij i prepusti ga bez riječi otpora drugoj, protivničkoj strani?

Pogledajte samo povijesne karte s početka XX. stoljeća. Kralj Nikola imao je unutar Crne Gore nakon Balkanskih ratova dobar dio Sandžaka i Metohije: Dečane, Peć, Prizren, Đakovicu. Kako je to slavni maršal krojio politiku  nakon  Drugog svjetskog da ta mitska mjesta srednjovjekovne kulture da Kosovu i većinskim  albanskim stanovnicima kojima to nije mnogo značilo? Kao što im ni danas ne predstavlja gotovo ništa. Nije li već i kralj Aleksandar napravio svojevrstan kulturocid kad je sačinio svoju novu kraljevinu od banovina koje su pratile neke njegove čudne geografske granice, ne vodeći računa o povijesnim okolnostima?

Najbliži mi je primjer vlastitog pradjeda, slavnog Luke Ilijina. On je sudjelovao u oba balkanska rata, a na Tarabošu je dobio metak u rame koji nikad nije izvadio. Kad se vratio s pobjedničkom vojskom, kralj mu je nudio imanja na Kosovu, u Metohiji. Odbio je, ne  skanjujući se ni časa. Rekao je: kralju, ja sam se borio iz uvjerenja pod crnogorskom zastavom, ne treba mi zemlja, imam je dovoljno. To je zaista rijedak primjer čojstva i junaštva. I tako kasnije, nije odbio partizanske vođe u Lješanskoj nahiji, da im ustupi konobu za tajno mjesto njihova štaba. Kad su ih talijanski fašisti otkrili, prolili su mu sve vino i rakiju, prosuli žito, porazbacali frut, zapalili konobu. Jer nisu našli one koje su tražili, antifašiste. Nije se žalio niti ikad tražio nadoknadu, sve je kasnije sam popravio. Pitam se, koji je od ostalih simpatizera komunista  tako prošao, ni za hvalu, ni za plaću? Da nije bilo svjedočanstava moje majke, koja je kao djevojčica upila sve te podatke, ne bi ih nitko ni znao ni pamtio.

I tako u svemu, imamo negativno pamćenje i oprostite, odviše veliku toleranciju za aktualna zbivanja. Zar bi se smjelo u jednoj slobodarskoj Crnoj Gori postaviti zastavu jedne druge zemlje – koja se po svemu ponaša neprijateljski – Srbije, u kabinet predsjednika Skupštine? Zar to nije potpuna blasfemija?

Zar aktualna Njemačka, milijuni ljudi, nisu na ulicama da bi prosvjedovali protiv desničarskih krugova i njihova pokušaja da redefiniraju sramnu njemačku prošlost? Zar se nisu milijuni njemačkih ljudi  složili da obrane tekovine demokracije i milijune imigranata kojih se novonastala AfD želi riješiti otpuštanjem i progonima, čak i onih koji imaju njemačko državljanstvo ili su u trećoj generaciji Nijemci? Zar nije time njemačko društvo pokazalo da je zrelo i ozbiljno, i da nema kompromisa s neonacizmom?

Uz sve ne vidimo da nam se SAD ponovo postavlja kao arbitar koji kontaminira Evropu i  njeno Sredozemlje. Najavljuje dugotrajne, višemjesečne velike vojne vježbe, od februara do juna, sa skoro sto hiljada vojnika. Kome one trebaju? Nama, Evropejcima? Ili su prijetnja Rusiji, da ne kažem otvoreno izazivanje sukoba?

Ne trebaju nam novi sukobi, ni igranje vatrom. Moramo se znati moći suprotstaviti i reći NE američkom Velikom bratu. Znamo da to čini da bi zaštitio svoje interese sa Zelenskim u Ukrajini i Netanjahuom u Izraelu. Da je štit demokracije samo maska za novu agresiju. Hrvatska ponovo planira uvođenje vojnog roka. Isto namjerava i Srbija. Kamo nas to vodi? Sjećate li se priče o demilitarizaciji Balkana?

I Evropa, koja nameće svem evropskom svijetu svoje standarde prava, socijalne politike, ekonomije, razvoja. Imaju li granice Evropejci u svojem političkom ponašanju i gdje su te granice?

Plenković novim zakonom ugrožava slobodu medija. Previđa sankcije za curenje povjerljivih informacija. Hrvatska je javnost zgrožena. Tu vidim jednu analogiju s crnogorskom nedavnom stvarnošću. Kao i tamo, gdje je bio omražen DPS, svi su ili većina, dugi niz godina glasali za njega. U Hrvatskoj  svi rogobore protiv HDZ-a a on uredno i uvjerljivo, opetovano dobiva izbore. Di je tu logika, lipi moji?