General Milutin M. Vučinić (1919): Srbijanske trupe vršile su teror i nečuvena nasilja nad crnogorskim narodom

Za aktuelno me

Piše: Novak Adžić

Prije nego je proklamovana aneksija Crne Gore od strane Srbije uz pomoć srpske i dijela savezničke vojske novembra 1918. godine[1], vojni i politički faktori pod egidom srpske Vlade činili su sve da se onemogući povratak kralja Nikole u zemlju iz egzila u Francuskoj, kao i brojnih crnogorskih oficira i činovnika, koji su oslobođeni iz austro-ugarskih logora, a za koje se računalo da su pobornici kralja Nikole i politike uslovnog konfederalnog jugoslovenskog ujedinjenja, odnosno, stvaranja južnoslovenske države na (kon)federalnim principima, u kojoj bi Crna Gora sačuvala svoj državni subjektivitet, svoju posebnost i u južnoslovensku zajednicu ušla samo „ruku pod ruku i ravnopravno“. Stojan Protić je u ime srpske vlade još sa Krfa 3. oktobra 1918. godine pisao generalu Rašiću da srpske trupe treba što prije da uđu u Crnu Goru i dao mu upustva što treba raditi. Preporučuje mu pored ostalog u tome aktu da crnogorcima „predoči da će im u Velikoj Srbiji biti obezbijeđena građanska jednakost“[2].

Crnogorci su pružili otpor, oružani i politički, okupaciji i nasilnoj aneksiji Crne Gore izvršenoj od strane Srbije krajem 1918. godine. Proživljavali su golgotu zbog borbe za Crnu Goru i njenu slobodu, a njihova država bila je izložena brutalnom teroru i masovnim zločinima. O tome svjedoči i pismo generala Milutina M. Vučinića upućeno iz političkog egzila, iz Rima 11. februara 1919. godine, presjedniku SAD dr Vudro Vilsonu, koje glasi:

„Gospodine Predsjedniče,

U vezi sa peticijom od 20. Jan. 1919. koju je imao čast predati vođa Crnogorskih ustaša gosp. Ministar Jovan S. Plamenac, Njegovoj Ekselenciji Ambasadoru Sjevero-Amerikanskih Sjedinjenih Država, a kako sam prije neki dan stigao iz krajeva moje nesrećne otadžbine, to mi je osobita čast u dopunu pomenute peticije našega vođe istaknuti: da se teror i nečuvena nasilja i dalje vrše nad zarobljenim Crnogorskim narodom od strane srbijanskih trupa i njenih plaćenika u prkos i najelementarnijih osjećaja morala i principa slobode lične i društvene:

Srbijanske su trupe pustile iz tamnica najveće zlikovce i od njih su stvorili čitave naoružane bande s naređenjem, da idu od sela do sela i od mjesta do mjesta u cilju zlostavljanja i pljačkanja čak i sviju onih ljudi i familija, koji su i najmanju duhovnu simpatiju pokazivali radi vaspostave Crne Gore i njenog državnog suvereniteta.

Ne bivaju u ovim slučajevima pošteđene ni žene ni đeca, nego ih svukuju i nose im sve haljinsko što nađu na njih; uzimaju im svu ishranu iz kuća, stoku i sve drugo što nađu, a zlostavljanja, bezčašćenja i zatvor to je obična stvar. Takvim zlikovcima se govori od strane terorističkih vlasti, da se od nikakvih okrutnosti i svojih zločinačkih postupaka ne plaše, jer ako se Crna Gora vaspostavi, da će oni dobiti drugu otadžbinu-SRBIJU-đe će biti za ta svoja zločinačka djela obilato nagrađeni službama i drugim. Taj bijes naročitim se ciljem provađa kako bi se narod zaplašio i uvjerio da nema ni od kuda nikakve druge nade, pa prema tome, da se prikloni krvavom režimu okupacije Crne Gore od strane Srbije. Sveštenici se apse i uzimaju na odgovornost ako ne bi u crkvama pri Božjoj leturgiji spominjali ime Kralja Petra Karađorđevića, a ima slučajeva đe je sveštenicima naređivato od strane Srbijan. terorističkih vlasti i prijetilo im se da ne smiju ukazati potonju poštu-izvršiti mrtvačko opijelo-mrcu koji je pokazivao simpatije prema svojoj otadžbini; a da nije ustanak spriječio, bila je donesena odluka od strane srbijanskog terorističkog odbora, da se mošti sviju svetitelja u granicama crnogorskim unište. Vrijeđaju se sve svetinje, javne i privatne, koje je narod svojom istorijom stvorio.

Srbijanske vlasti u Crnoj Gori spremaju sada krijući ali hitno otpor, da dadu svakome onome, koji bi pokušao vaspostavu Crne Gore pa ma to bilo i protiv samih Velikih Sila, a sve tobož kao da to narod sam spontano čini, t.j. da ni sami Crnogorci ne žele imati svoju otadžbinu, kako bi obmanuli strani politički svijet.

U tom cilju ne samo da imaju poslužiti čete, kojima oni daju razna imena, čas kod naroda nazivaju ih Šumadinskim trupama a pred stranim svijetom Jugoslovenskim i Crnogorskim, nego i ubacuju razne organizovane jedinice iz negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka, da se nađu tun kao mještani sjeverne Crne Gore. Ubacuju preko Peći i negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka silno oružje radi spremanja pomenutog otpora.

U tamnicama bez saslušanja leže prvi ljudi zemlje, koji su i moralne i duhovne vođe našega naroda. Ali baš su u tamnicama radi toga da ne bi mogli njihovu riječ čuti kulturni narodi. Pa nalazim, Gospodine Predsjedniče, da moralni interesi pravde zahtijevaju, da se njihova riječ kao političkih vođa našega naroda, ima čuti, a to bi moglo biti jedino kad bi se oni mogli pustiti na slobodu i kad bi mogli dobiti pravo da prođu kroz političku blokadu i da dođu u inostranstvo, gdje bi mogli slobodno, nezavisno i bez opasnosti po život istinu govoriti i zastupati pravednu stvar svoje zemlje.

Ako nije moguće iz čeljusti zvijerova da se puste sve nevine žrtve, to interesi humanosti, i pravdoljublja zahtijevaju da se pusti iz zatvora gospodin Vojvoda Božo Petrović, koji uživa opšte simpatije našega naroda, a povjerenje i njegova objektivnost poznata je i inostranstvu.

Moje su riječi, Gospodine Predsjedniče, nedovoljne a da bi mogle i u blijedoj boji prestaviti kobno stanje praćeno najgorim vandalizmom, koji se je zacario u mojoj otadžbini, od kad su, od nikoga neopunomoćene, ušle u istoj Srbijanske trupe, da izvrše grabež moje herojske zemlje. Moji sunarodnici sa suznim očima pogledivaju na Vašu uzvišenu osobu, kao na neumitnog pravednog sudiju, koji će zločince maći sa napaćenih grudi Crnogorskog Naroda.

Sav narod želi vaspostavu Crne Gore i održanje njenog državnog suvereniteta, a pri tome čast mi je napomenuti, gospodine Presjedniče, da naš Ustav počiva na najdemokratskijoj osnovi izbornoj, jer on ne prepoznaje nikakav izborni cenzus. Svaki punoljetni građanin crnogorski, bez obzira na njegovu imovinu, ima pravo glasa, međutim Srbijanski Ustav uslovljava za pravo glasa izvjesnu imovinsku bazu.

Pa narod, sjećajući se svoje negdašnje slobode, nije čudo što je prolio prije kratkog vremena svoju dragocjenu krv u borbi protiv Srbijanskih trupa.

U najvećoj poniznosti

Rim, 11. Feb. 1919.    

General Milutin Vučinić

Njegovoj Ekslenciji V. Vilsonu

Predsjedniku Sjedinjenih Država“

 (Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica, Odabrani dokumenti Jovana S. Plamenca, kutija bez signature, dokumenta izabrao i u posebnoj kutiji sabrao Jagoš Jovanović.

Crnogorski rodoljubi vodili su tokom druge polovine 1919. godine oružanu akciju protiv okupacionih srpskih (srbijanskih) trupa, vojske, žandarmerije i brojnih drugih gonćih odreda u službi beogradskog režima. Načelnik cetinjskog okruga Č. A. Jevđenijević je 2. avgusta 1919. godine, aktom pov. br. 538, predložio Komandantu Zetske Divizijske Oblasti geeneralu Milošu Mihailoviću da treba preduzeti radikalne mjere kako da se unište crnogorski ustanici, oficiri i komiti Savo Čelebić, Dušan i Jovan Vuković, Todor Borozan, Jošo Stojanović, Ilija J. Đurović, Petar J. Perišić, koji su se vratili iz Italije sa Savom Čelebićem na čelu u ekspediciji komandira Krsta Zrnova Popovića polovinom jula 1919, godine i »koji su odbjegli u šumu po njegovom dolasku u srezu riječkom, a nalaze se u Stavoru«. Njih su pomagali brojni jataci i stanovništvo iz sela Oraha, Štitara i Mikulića, koji se, prema tome izvještaju, »još uporno protive današnjem stanju u zemlji«. Prema tome izvještaju, vojska i žandarmerija preduzima akcije u cilju ugušivanja ustaničkog i komitskog pokreta u Komanima, đe se, »sa jednom grupom odmetnika nalazi Boško Vuković«.

Crnogorski komandir Petar Lekić, u izvještaju o stanju u Crnoj Gori, dostavljenom iz Medove, 10. februara 1920. godine, crnogorskom ministru Milu M. Vujoviću navodi, pored ostalog, da je 5. februara 1920. godine došli kod njega 17 crnogorskih ustanika. U tome izvještaju veli se i ovo:  »Njihovo kretanje ovamo uzrok je nestašica u hrani, neupućivana im je unazad dugo vremena nikakva pomoć, zabranjen pristup kod seljaka u kućama zbog strogih naređenja srbijanskih vlasti, jer kad bi se doznalo za ma kakvu pomoć ili da su posjećivali naši ustaši kojeg seljanina odmah mu se kuća pali, njegove životne namirnice oduzimaju, i sprovode stražarno u zatvorima, tako da se terorstva i nasilja ne mogu opisati, a pored ovoga i organizacija srbijanskih kontra-komita sa našim izrodima primorala ih je da su se grupovi naših ustaša sa po manjim izuzetkom razišli iz Katunske nahije na mnogo strana, a ima ih i koji se predaju. Po kazivanju ovih, Komandir Krsto Popović, kapetan Dušan Vuković i poručnik Jovan Nikolić otputovali su za Budoš sa jednim brojem ustaša đe se misle sastati sa Radojicom i Živkom Nikčevićima i u sporazumu i zajednici da se neđe sklone i na nekakav način da bi sebe spasli tečajem ove zime«.

[1] Vidi o tome detaljno i:  Prospero Fedozzi, “La situation juridique et international du Montenegro”, Genes, 1922; Profesor međunarodnog prava na univerzitetu u đenovi prospero fedoci kategoričan je da je Crna Gora 1918. Godine  bila žrtva nasilne aneksije. Scipione Gema, «Les gouvernements de fait », R. C. 1924 (III). Scipione Gema izričit je da je Crna Gora  činom aneksije od strane Srbije izgubila svoj subjektivitet;  J. Ciubranovich (Jovo Čubranović), “Le Sort du Montenegro”, Revue de Droit international, No. 6/1928; p. 318 : Jovo Čubranović tvrdi da se zbila aneksija Crne Gore, ali ukazuje da je pitanje Crne Gore otvoreno i tvrdi da ne postoji nijedna važeća i obavezujuća odluka i međunarodni ugovor kojim je riješena sudbina Crne Gore.  Crisguolo Luigi, “Montenegro s Right to live”, New York. 1928; Krsto Nicovich, “Il Montenegro, Difesa del diritto”, Ferara, 1932, (Krsto Niković, “Crna Gora-odbrana prava”, Ferara, 1932) Krsto Niković je decidiran da je odluka Podgoričke skupštine 1918. godine bila nelegalna. Dr Živojin Perić, “Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji”, Ekonomist, br. 6,  Zagreb, 1940; tvrdi da je sa stanovišta međunarodnog prava Crna Gora bila žrtva aneksije od strane Srbije uz pomoć srpske vojske, tvrdeći da je akt Podgoričke skupštine slučaj aneksije cijele jedne države drugoj državi i čini akt debelacije po međunarodnom pravu. Charles G. Fenwick, « International law », III, ed. New York, 1948, pp. 148-149. U studiji “Međunarodno pravo”, Čarls Fenwik kada piše o teritorijalnim promjenama, eksplicitan je rječnikom međunarodnog prava da je Crna Gora bila ne samo žrtva aneksije od strane susjedne države Srbije, pa dodaje da taj čin nije uticao na identitet Srbije, tvrdeći pritom da je Crna Gora nedobrovoljnim putem bila 1919. godine apsorbovana u Jugoslaviju.  Vidi o tome i: “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, Rim, 1921, (drugo s francuskog prevedeno  izdanje, priredio i pogovor napisao dr Šerbo Rastoder), Bar, 2000.

[2] Dr Dimitrije Dimo Vujović, “Podgorička skupština 1918”, Zagreb, 1989. Str. 22.