Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Predsjedniku crnogorske vlade u egzilu divizijaru Milutinu M. Vučiniću, crnogorski rodoljubi, oficiri i politički emigranti u Argentini Krsto Zrnov Popović, Živko Mašanov Nikčević, Marko A. Matanović i Vasko Grujićin Marojević 28. maja 1922. godine iz Buenos Airesa napisali su pismo „Bježi mi kugu s ognjišta mila”, u kojemu govore o svojoj izgnaničkoj sudbini u Argentini, kao i o vijestima koje dobijaju u vezi sa Crnom Gorom, te planiranim akcijama koje namjeravaju preduzeti za crnogorsku stvar, itd. To pismo je jako upečatljivo i važno za razumijevanje tadašnjih crnogorskih muka i patnji, odnosno, golgote koju su dostojno podnosili crnogorski vitezovi boreći se uvijek i svuda za svoju plemenitu ideju, ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE. To pismo glasi
„BJEŽI MI KUGO S OGNJIŠTA MILA“
Buenos Aires, 28 maja 1922.g.
Predsjednik ministarskog savjeta Kraljevine Crne Gore, ministru vojnom i td. Divizijaru gospodinu M.M.Vučiniću, RIM
Primili smo vaše pismo od 30.marta. Istovremeno primili smo i nekoliko komada komunike-a, poslatih preko ovdašnjeg našeg konzulata kao i neke izvadke iz listova koji su nam upućivani. Sadržinu vašeg pisma razumjeli smo, te smo vam veoma blagodarni što ste izvoljeli nas izvijestiti o pravom dotadanjem stanju naše pravedne stvari. Za nas je bilo zadovoljavajuće, jer smo iz toga uvidjeli da naša zajednička ideja napreduje kako u unutrašnjosti zemlje, tako i vani. Nadamo se da će i nama doći Veliki Dan za vaspostavu naše mile Otadžbine- Crne Gore. Iz priložaka uviđeli smo da je veoma mutno stanje u Jugoslaviju naročito u Crnu Goru i Hrvatsku a djelimice i po Srbiji i po ostalijem pokrajnama. Iz svega toga zaključujemo da će ubrzo biti veliki, krah slom za dovijek Karađorđeviću i njegovoj tevabiji. Sve vijesti, kao god i ono pismo iz Crne Gore, rasturili smo svuda gdje se god nalaze Crnogorci. Prepisivali smo ih, jer smo ih morali šiljati na mnogo mjesta. Sa istijema smo upoznavali i Dalmatince i Hrvate. To saopštenje učinilo je dosta dobar utisak, skoro na sve Crnogorce u svijeh ulivena je nada, da će se ubrzo naše pitanje povoljno riješiti. I na Hrvate i na Dalmatince dosta je lijep utisak učinjelo ovo saopštene i dalo im se do znanja da ne samo u Crnu Goru već u čitavu Jugoslaviju vri, i da se već zvijerstva, nameti na narod od strane Srbije itd. ne mogu više trpjeti.
Nije potrebno da vam napominjemo, kada i sami znate, s kakvom smo namjerom ovamo došli i s kojim patriotskim osjećajima. Namjera nam je bila ta, da vama – odnosno Kralju, vladi – u onu tešku situaciju olakšamo u radu i svakom drugom prigovoru, te da se na lijepi način izvrši privremena demobilizacija, što se i postiglo našim polaskom ovamo, i da stupimo što bliže sa ovamošnjiijem Crnogorcima i objasnimo im o pravom stanju stvari.
Kao svuda tako i ovamo bilo je dosta zavedenijeh Crnogoraca, koji su se lako dali zavesti, pošto od našijeh ovamo nije bilo nikoga, neprestanom agitacijom od strane srbijanskijeh pristalica i pisanja izvjesnijeh neprijateljskijeh listova kao što su Jadran i njegovi ogranci – Zajednica koja izlazi u Rozaliju, Vis u Santa Fe, Jugoslovenska država u Valparaiso-Čile, Druga Republika, itd. Najviše je neraspoloženje među Crnogorcima i bunt naših izroda u Gaet. i priče koje su pojedini proturali među njima, od strane nekijeh koji su prije nas ovamo stigli. Čim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta, da Crnogorce potankostima o svemu obavjestimo o pravom stanju stvari i da im ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajedničkom slogom, ljubavlju i izdržljivošću da ćemo sigurno doći do sjajne naše pobjede.
Koje nijesmo mogli vidjeti usljed udaljenosti, a nijesmo mogli poći, usljed materijalne oskudice, da se š njima sastanemo, to smo ih pismeno obavještavali o svemu, a i preko usta našijeh ustaša koji su s nama došli, a razmiljeli se na svakoju stranu.
Na ovaj način uspjeli smo, te je poveći broj zavedenijeh priješao k nama. Još je ostao jedan mali dio zavedenijeh kojih se najviše nalazi u Tandilu, a to su većinom Bjelopavlići, Kuči i Vasojevići. U prvom našem pismu naglasili smo vam da su ovamošnji Crnogorci patrioti, to i sad napominjemo, ali nijedan ništa nema. Ručak bez večere. Ono što zaradi pojede, kupi odjeću i obuću i potroši kroz kafane. Ništa mu preteći nemože pošto su male nadnice, od 3 do 5 peča dnevno, a i to bi dobro bilo da su radnje stalne, no pojedini radi najviše na jednom mjestu po jedan ili dva mjeseca, pa onda nestani radnje, te je primoran tražiti drugu rabotu i izlagati se putnijeh i podvoznijem troškovima. Ima slučajeva da pojedini na jednome radnom mjestu radi samo po 5 dana, pa onda gazda prekine radnju, a dotični ostani za nekoliko dana bezposlen, dok drugu radnju uhvati. Usljed toga je..(?)… smo ovđe u Buenos Airesu sakupili oko 300 peča, sa našijem udjelom tako smo uputili dva telefonska protesta. Jedan predsjedniku konferencije u Đenovu, baš u onom smislu, kao što ste napomenuli u onom vašem citiranom pismu, a drugi Poankareu, da izvrši obećanja, koja je dao u ime Francuske i saveznika Blaženopočivšem Kralju Nikoli za vaspostavu Crne Gore.
Skoro svakim vaporom dolazi ovamo naroda iz Hrvatske i Dalmacije. Oni pričaju svakome, a naročito svojima, da se više nikako ne može podnositi vladavina srbijanska. Kažuju da im Srbijanci sve uzeše a ništa im ne davaju. Da se uopšte svuda čini veliki pritisak na narod, tako da se po dvojica ne mogu nigđe zajedno sastaviti, a kada prošetaju – špijuni i policija upanu među njima i rastjeraju ih. Dalje, vele, da narod strada od gladi i da će biti smrtnijeh slučajeva. To još više razočarava ovamošnje Hrvate, Dalmatince i Primorce. Svakim danom da se primjetiti da se približuju k nama, a ostupaju od pristalica srbijanskijeh.
Ima po tri stotine kuća dalmatinskijeh oko dva štacijona u Rozaliju koje su sve protivu Srbije. Među sobom maju jednog učitelja Dalmatinca, koji neprestano agitira za Srbiju. Ali su se ovi dogovorili da ga istuku ili proćeraju.
Kakvo je raspoloženje Hrvata, Dalmatinaca, Primoraca i ostalijeh naspram Srbije, najbolje se dalo viđeti pri dolasku ovamo dr Iva Grizigona za koga se preko usta Mihanovića i pristalica srbijanskijeh kaživalo da on dolazi ovđe za generalnog jugoslovenskog konsula, a u isto vrijeme da će biti i najstariji od sviju jugoslovenskijeh konsulata u Južnu Ameriku, te da ga treba kao takvoga i dočekati. Kada je Grizigono ovđe stigao, dočekalo ga samo društvo „Jadran“, na čelu sa Mihanovićem i nekijem kap. Vickovićem, sa nekoliko pristalica srbijanskijeh. Od naroda nije bio niko. Grizigono oslovijo je prisutne da je sve prekomorske Jugoslovene pozdravio kralj Aleksandar i preporučio da se radi i pomaže država jugoslovenska. Nije ovdje mnogo potrajao pa je pošao u Ruzaliju i Santa Fe, gdje ima veliki broj Dalmatinaca, Hrvata i Primoraca, a u koje dvije varoši kao što napomenusmo, ima ogranaka od „Jadrana“. U društvu mu je bio i Milo Mihanović. Na oba mjesta dočekali su ih društva –u Rozaliju zajedno, u Santa Fe -“Vis“.
Kada su bili u Rozaliju, kako vele, Mihanović je molio konsula francuskog da još za koje vrijeme bude na ruku ogranku lista „Vis“ i narodu u provinciji Santa Fe. I, bajagi, vele da se Francuz kao Francuz toj molbi odazvao, a u stvari ne iznose koju je to pomoć i u čemu dao. Poslije pet šest dana povratili su se ovđe, a prije toga na 15 dana oglasili su da će se sedmog maja ove god. Održati zbor u društvu jugoslovenske „Uzajamne Pripomoći“. Na trku se išlo i agitiralo da što viši broj na zbor dođe, a naročito Crnogoraca.
I taj jedan došao, ali za Grizigonju i Mihanovića nepovoljan pošto na tome zboru nije bilo više od 60 njihovijeh pristalica. Od Crnogoraca bilo je samo pet – šestoro bez vrijednosti. Znamo gr… ne povukoše.
Nije nam još, za sada, poznato, što su na tome skupu govorili, bez jedino to, da namjeravaju sva društva uvesti u ovu „Uzajamnu Pomoć“ i da su telegrafski odpravili odpozdrav Aleksandru ‘oslobodiocu ‘—palikući.
Od toga mu odpozdrava nije bolje, no gore, jer ovamošnji narod nije za njega, može se sigurno reći, a evo primjera. Svuda se po ulicama dalo čuti od Hrvata, Dalmatinaca, Primoraca itd., a naročito od Crnogoraca: evo, vele, došao je jugoslovenski konsul, no kada je u tome svojstvu došao zašto nije primljen od vlade argentinske; zašto nije iznijo jugoslovensku krunu i zastavu, kao što je to učinio crnogorski konsul, zašto nije otvorio konsulat i ne obavlja poslove konsularne.
Došlo se do ubjeđenja da je to samo jedan agitator srbijanski, i ništa više, te mu je i to skrhalo, ako je uopšte imao ugleda. Pošto Grizogonjo nije zvanično primljen od strane argentinske vlade, a počem nema nikakvijeh vidnih znakova državnijeh, samo njegove pristalice intervjuisali su ga, kojima je odgovorio da je on zaista ovđe jugoslovenski konsul, i da ga je za to mijesto preporučio Pašić u svrhu tu da priređuje sve za organizaciju konsulata, koji će se – veli – brzo otvoriti, kada mu dođe sekretar dr Hadžić, a do tada da će društvo „Jadran“, kao i do sada, voditi agente konsularne. I zaista Grizogonjo ne obavlja nikakve zvanične konsularne poslove samo što provodi agitaciju.
Memorandum Hrvatskog Bloka izazvao je kod ovdašnjh Hrvata veoma dobar utisak. Skoro svi Hrvati privrženi su tome bloku, te iznose u „Jugoslovensku državu“ da je ta ideja opravdana i da svi Hrvati treba da mu poklone pažnju. Od kada su Hrvati saznali za ovaj memorandum, sve se više odbijaju od pristalica srbijanskih i sami se grupišu. Dalje, ovđe skoro kružili su glasovi kroz novine da se Hrvatska odvojila od Srbije i da je sastavljena hrvatska vlada, pod predsjedništvom g. Š.Radića. Baš onoga dana kada je ta notica izašla u novinama – Hrvati su prekinuli rad gdje je god koji bio, te su toga dana manifestovali po Buenos Airesu. Njihovom oduševljenju nije bilo kraja. I naši su učestvovali u njihovo veselje i piće plaćali.
Taj čin hrvatski veoma je nas oveselio i okuražio, nadajući se da će i crnogorski narod to već jednom učiniti i osvjestiti se. Ako on – narod – neće nama će iz inostranstva kada se prikupimo i približimo lakše doći do naše pobjede.
Poslije ove vijesti ništa nijesmo mogli saznati, iako neprestano pitamo šta se čini u Hrvatskoj. Ali svakojako ni mi ni Hrvati ne mislimo da će taj čin tako olako proći Srbiju, a za hrvatski blok, što tako ne bi učinio bez sigurnog uspjeha.
Iza našega udarca kojega smo dali Srbiji u sred srca, ovaj je hrvatski drugi udar te mislimo da je već prskao onaj kazan koji je počeo vreti od onoga našega slavnoga dana – 21. decembra 1918. god – kada smo Srbiji dali otpozdrav tanadima iz pušaka koji i danas zvijuču po onim našim gorama i brdima, – i kad smo još rekli: „Bježi mi kugo s ognjišta mila“.
Napominjemo, da je Grizogonjo svijema srbijanskim pristalicama saopštio da ova vijest nije istinita no da je zlonamjerno puštena te da je u Hrvatskoj potpuno mir. Dalje, srbijanske pristalice na sva usta govore da su ovu vijest lansirali crnogorski nezadovoljnici iz Rima, đe, vele, da je izvor laži, i iz Barija, kako biše time u očima svjetske konferencije ubili ugled biogradskoj vladi i njezinim delegatima. Mi, pak, sa naše strane oponiramo tome dokazujući da je vijest istinita, i do sad većina nama vjeruje. Što će biti dalje viđećemo.
Sa velikijem zadovoljstvom možemo vas pozitivno izvijestiti da kod velike mase ovamošnjih Crnogoraca stoji moral na visinu. Pravi su patrioti i složni su izdržati sve muke i patnje za postigniće naše pravedne stvari. Iako su u tuđini i udaljeni od svoje otadžbine, ipak drže se kao pravi Crnogorci i bore se protivu svakoga onoga ko nasrće na čast i pravo Crne Gore.
Množina od njih namjeravalo je poći u Crnu Goru, da poslije 15 i 20 o.g. vidi svoju familiju i svoj zavičaj, ali ipak ne hoće sada govoreći: „Neću nikad poći pod sramotnom vladavinom srbijanskom, pa ću isčekati čas kada ćemo svi zajedno poći na poziv naše vlade, i zajednički pobjedonosno poći u Crnu Goru“. Mi ih savjetujemo da ništa nemari da pođu kućama, te daće onamo kao pravi Crnogorci doprinijeti više koristi našoj opštoj stvari, ali oni nikako ne hoću, jer im se čini sramota da ih ko ne prekori. Još više čini i smetnju polaska i pisma koja dolaze iz Crne Gore u kojima saopštavaju da je onamo stanje nesnosno i da biše množina ovamo došla da im srbijanske vlasti dadu pasoš. Na isti način od polaska svojijem kućama ustručavaju se i mnogi Hrvati i Dalmatinci. Od svijeh našijeh koji su poodavno došli ovamo poći će tri četiri, i to ono koi su u starijim godinama.
Znamo da ste Vi i g. ministar dr Pero Šoć bili u Đenovu prilikom sastanka svjetske konferencije, a za g. Jovana i Vlada vidjeli smo iz onijeh istrižaka kao da su bili u Beč i Budimpeštu. To nas je veoma oveselilo i okuražilo nas je, dako već vaš patriotski rad uz pripomoć pravijeh crnogorskijeh patriota, urodi plodom, a sigurno bi se plod tog rada i ostvario odvajanjem Hrvatske od Srbije.
Sva Argentina da je naša ne mili nam se, ne bismo imali mira i pokoja dok izvojujemo slobodu. Sve su nam misli tamo uprte. Iako smo fizički od Vas udaljeni preko velikijeh i dubokijeh mora kao i od Vašijeh kolega i ostalijeh crnogorskijeh patriota, ipak smo duhovno svakog časa s vama i gotovi smo da zajednički podnosimo i zlo i dobro. Svi upošte nestrpljivo očekujemo onaj čas kada ćete nas pozvati pod našu nepobjedivu slavnu zastavu. Ne bi smo došli inokosni, vjerujte nam, no bi krenulo na hiljade. U tome slučaju trebalo bi jedan brod uputiti. Malo bi ko i od ovijeh te su davno došli imao podvozni i putni trošak. Osim gore rečenog daje nam povoda misliti da se nešto krupno iza brda valja i dolazak generala italijansko g. Kavilj koji je o tragu dva mjeseca došao ovamo neprestano putuje i obilazi sve krajeve gdje su Italijani naseljeni. Drži im govore, poziva ih na patriotizam za kralja i otadžbinu. Putovao je i u republiku Monte Video i Ćili. Svuda je od strane Italijanaca svečano predusrijetan i naišao je na veliku popularnost. Takođe je primljen svečano i od poglavara državnijeh i državnijeh vlasti. Nigđe ni kutića đe su Talijani naseljeni nije propuštio što nije pošao.
Dobro bi bilo kada bi g. Radić uputio jedan proglas, osim onog memoranduma, na ovamošnje Hrvate, a bio bi siguran u uspjeh.
Ne možemo propuštiti ada vas ne izviejstimo o ovome: Ima nekoliko dana upoznali smo se sa g. Juan A. Gantorno ingeniero Luimizzo, ovdašnjim građanima, a porijekoom je Italijanac. veoma je obrazovan čovjek, apri tome dosta je i bogat. Preduzimanja radnje velike. Veoma simpatiše crnoj gori i žali što Italija nije nas još pridržavala. On je u isto vrijeme i dopisnik „prese“, ovdašnjeg najuglednijeg lista. Stavio nam se na raspoloženje, d amu dajemo članke o našoj stvari, kao god i sve ostalo što bilo u našem interesu, a on da će ih rado svagda publicirati besplatno. On lijepi glas uživa i kod sviju ovamošnjijeh ličnosti. Mi smo mu, ovom prilikom, ukratko izložili o svemu onome što se dešavalo i to usmeno preko tumača.
S toga, s obzirom na to što ovamo od našijeh ne zna ni jedan ni približno prevoditi, a budli pravilno, našli smo za razlog umoliti vas, ako nalazite za nužno, da od tada na italijanskom jeziku po potrebi, upućujete nam koji članak što je u našim interesima, a mi ćemo ga njemu predavati radi publikacije. Mi ćemo, pak, kada se to ukaže, napisati i s tumačem sve riječ po riječ prevoditi.
Ranije smo vas izvijestili da je naš ovdašnji generalni konzul vrlo dobar čovjek i da se dosta dobro zauzima za našu stvar. Ali kako je u isto vrijeme i trgovac to ima mnogo trgovačkog posla, te mu nedostaje vremena da za našu stvar radi onoliko koliko bi trebalo. S toga gledišta potrebno bi bilo da sve vijesti koje od tuda šaljete za ovamo, upućujete ih neposredno na našu adresu, jer će se tako mnogo prije rasturati i saopštavati Crnogorcima, i inače o tamošnjijem prilikama, odnosno, jugoslovenskijem. razumije se da konsula, kao i do sada treba o svemu informisati kao našeg diplomatskog zastupnika. ovo naglasismo s toga, što on ne zna da govori srbski, a kod sebe nema tumača, te bi svevijesti morale mnogo zastati, dok bi ih on objavio. Uostalom mu nemamo što primijetiti.
Sami znate u kakvoj smo neizvjesnosti, a naročito sada, poslije sastanka svjetske konferencije u Đenovu i onog događaja u hrvatsku. Ništa ne možemo pozitivno saznati, a i ono što bi sa…….nam, ono što se može, kao stoji sad naša stvar međunarodno i da li je na konferenciji, ako ne direktno, a ono indirektno, od koga, koji zaslužuje, bilo govora o nama i kakvom se od toga uspjeha imamo nadati. Kako je sada u Hrvatskoj, i inače. Da li se već osjetio crnogorski narod itd. da li ste još svi tu u imu, ili ste razaslali đe koga, kao ono što se govoraše, a strah nas je da nijeste mogli usljed finansijskih prilika.
Pri završetku moramo Vas izvijesiti i o našem ličnom stanju.
Poznato Vam je iz našeg ranijeg pisma da kada smo došli ovamo imali smo namjeru da u koga nađemo zemlju i da se na istu nastanimo za izvjesno vrijeme. To namj je dalo povoda, dako se i mi đe organiziramo, da se ne skićemo tako ovamo kao do sad, da jedan za drugoga ne zna.
Poznato Vam je i to da nas je na početku onaj Francuz prevario za zemlju, kao i to da smo stupili u pogodbu sa jednim veleposjednikom italijanskim po porijeklu. U tu svrhu, 22. marta o. g. pošli smo sa punomotnjikom ovoga gazde u Kordovu, udaljenu odavde 28 sati željeznicom. Pregledali smo zemlju o kojoj je riječ. Ona je udaljena od štaciona 8 sati. Prava jedna pustinja. Do sad se tu nije niko naseljavao. izgledaše malo divljačna. Ali svakojako, u cilju da se organiziramo, složni smo bili da ovu zemlju uzmemo i rekli punomotnjiku da telegrafski pozove gazdu, da ugovor ovdje sačini. Iz Kordova smo se povratili 26. marta, a gazda nije mogao ovdje doći prije 10 maja o. g., kojega je dana i došao. No, u ovom međuvremenu, mnogo se štogod dogodilo u Evropu i promijenila se je politika, a naročito nesnosno stanje u Jugoslaviji, dalo nam je povoda da odstupimo od namjere da se nastanimo na zemlju, pa i privremeno. S toga, a naročito zbog događaja u Jugoslaviju, kad smo 10. o.m. učinili sastanak sa gazdom, iako su nam bili povoljni uslovi da zemlju uzmemo, ipak smo tražili od gazde na nam dadne i ono bez čega smo se laklo mogli pasati, tako da se pogodba odugovlačuje. Napošljetku, dali smo mu napismeno uslove što mi tražimo, pa prema tome da namon na pismeno dadne sve što nam može dati za obrađivanje zemlej kao i za hranu do prvog fruta. Na tome smo se razdvojili. Kao što rekosmo, ovo smo učinili da se razbatali pogodba, usljed tamošnjijeg događaja i da to poreče od gazdine strane, jer nam je bilo neprijatno zemlju uzet i toliki novac da gazda utroši oko nas, apa da mu poslije pola godine sve propane, kada mi krenemo tamo.
I zbilja, 21. o.m. gazda nam je pismeno saopštio kada bi nam sve dao što smo u tražili da bi morao utrošiti preko 60.000 peča, te da mu je nemoguće ispuniti naše uslove i uputiti toliku sumu. Dakle, za nas je dobro i ispalo, nadajući se u tamošnji uspjeh, što smo pogodbu razbili za ovu zemlju. Ne znamo kako će Vam se dopadnuti ova naša rabota, ali smo u to rišćali, pa šta Bog da.
Poznato Vam je, takođe, da smo u mjesecu martu ove god. preko našeg konsulata tražili od argentinske vlade da bi nam dala državnu zemlju za naseljenje. Po našoj molbi nijesmo dobili do sad nikakvog odgovora, a ne nalazimo za potrebno da urgiramo za odgovor.
Sva momčad koja su s nama došla, kao i ona ranije iz Italije zaradili su po raznijem mjestima. teško prolaze, jer su im male nadnice, pošto su još nevješti udva da se mogu prehranjivati. niejsu daleko odavde udaljeni, jer smo im preporučili da traže obližnje radnje. Sa njima imamo redovno prepisku. Siromasi neprekidno pitaju o novostima. ne mogu iščekati dok tamo krenu.
Što se tiče nas četvorice, mi smo nekako do sad ovđe stajali blagodareći nekim ovdašnjijem Crnogorcima koji nam daju hranu i stan, ali što je mnogo mnogo je, nećemo moći i dalje ovđe osatnuti, jer smo se zadužili, pa nas je odtoga stid, premda nam govore da nikud ove zime ne idemo.
Iako je skoro svakojemu crnogorcu žao da mi četvorica idemo u radove, da nijesmo vreće itd. iako nam vele da bipe nas radije viđeli mrtve no da amališemo, radi samoga ugleda i da se ne nasmiju naši neprijatelji i ne reknu: Evo ih! Sada viđite šta možete!“, ipak smo prinuđeni odmah nekuda poći da malo radukamo, a ledajući da odemo onamo đe nema našijeh protivnika. Uostalom, radićemo kao i do sada. Svagda ćemo imati vezu sa svijema našijema. Sve od tuda što bi se šiljalo, molimo da bi nam se sva pošiljka na dosadanju adresu upućivala. Sve će nam sigurno uredno doći.
Molimo g. Ministra Predsjednika da uz duboko poštovanje sa svojim kolegama primi našem i ostalijeh Crnogoraca najsrdačnije pozdrave.
U očekivanju novijeh vijesti, kako ovom, tako i svakom drugom prilikom, bilježimo se sa osobitijem poštovanjem.
Adresa:
Galle F. –Guirogo No 1189 Dosk. Pud. Buenos Aires R. Argentina
Krsto Popović
Živko Nikčević
Marko Matanović
Vasko Marojević“[1].
[1] Original ovog pisma nalazi se u Narodnoj biblioteci Srbije, Rukopisno odjeljenje. Objavili su ga: dr Danilo Radojević, „Argentinska pisma“, „Matica“, Cetinje-Podgorica, 2003. str. 249-260 i Novak Adžić, „Sudbine crnogorskih patriota 1919-1941“, Podgorica, 2004. str. 228-238.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta
Excelente nota !!!