Bez trunke srama

piše: Željko Vukmirović

Niko kao Demokrate. Probali su mnogi da pronađu bar neku mrvicu poređenja, bilo gdje i bilo kada, nije išlo. Zaludnja rabota. Ukratko, zaista se nameće kao mnogo zajebana stvar pronaći bestidniju i neučinkovitiju političku partiju od skupine koja se predstavlja imenom Demokrate Crne Gore. Traćenje vremena. I svi drugi mogu da crknu. Pred opcijom da su oni uvijek u stanju da podignu nivo svog besmisla. Bez trunke srama.

I apsolutno niko u tome ne može da im parira. Bez obzira na konkurenciju koja nudi izuzetne političke uhljebe i beskompromisne štetočine. Ne vrijedi. Demokrate se ističu kao neprikosnoveni favoriti te igre.

Ovoga puta, zaigrali su na jedinu moguću smišljotinu koja im je preostala nakon blamaže sa svojim statusom u Vladi. Suočeni sa totalnim partijskim raspadom po svim šavovima, sjetili su se kako bi bilo baš zgodno da sačekaju Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR), pa da onda bez milosti i neprikosnoveno, odluče o sudbini te Vlade.

Ispalo je kao da su stvarno važni. I ispalo je, još jednom, kao da se bez njih ne može. Opasan privid. Jer, zapravo ova odluka bez ikakve odluke, a samo još jedna te vrste iz njihovog asortimana oglašavanja, predstavlja jedinu radosnu vijest koja je ikada pristigla iz redova te političke smicalice. I potvrdu jedinstvene nemoći i neznanja sa kojom raspolažu i koju ne mogu sakriti.

Demokrate se lome pod teretom sopstvenih hipoteka. Savitljivost njihove kičme dovedena je do tačke preloma koja im je oduvijek disala za vratom. Sveukupni diletantizam, patetična demagogija i redovne isporuke dokaza u prilog samo pukog tjelesnog zauzimanja kožnog tapacirunga po svim raspoloživim foteljama u vlasti i oko nje, pročitana su priča za laku noć. Sa sve čuvenom “tajnom đakuzija”.

Sada je u igri unutrašnji sukob. Kao, to se pristojno tako zove. Iako je, u stvari, malo falilo da se zaista pobiju između sebe. Ako je neko od njih u silnom afektu i stvarno poželio da učini nešto konkretno, za ovo izdanje ispriječio se doajen govorništva pred polupraznom skupštinskom salom, Momo Koprivica. Nema u crnogorskom Parlamentu poslanika koji se nije pravio mrtav pred Momovim besjedništvom. Iznosili su ljude…

Najčuveniji “potpredsjednik predsjednika Vlade” Aleksa Bečić je, ponovo i bez iznenađenja, trivijalno nemoćan. Slično je važeće i za njegovog pratioca Borisa Bogdanovića. Momo i onaj Vladimir Martinović, od čijeg se očiglednog muljanja i izigravanja autoriteta po Kolašinu tamošnjem svijetu smučio život, promovisali su se u ultimativnu struju.

Elementarni utisak je da su zaslužili jedni druge. Bez trunke srama.