Da se naježiš

piše: Željko Vukmirović

Bahatost je isplativa. Dritan Abazović zna sve o tome. Zato i ne preza od nove bahatosti i oglašavanja povodom proslijeđivanja dokumentacije o sporazumu lobiranja sa američkom firmom Bipartizan Solutions Inc. iz Vašingtona od strane sadašnje Vlade Crne Gore na adresu SDT.

“Baš sam se naježio. Čekam vas,” glasila je Abazovićeva poruka.

Logičan odgovor na ovaj izazivački kontekst mogao bi biti jednostavno formulisan riječima – i mi tebe.

I to bi trebalo da pripadne građanima Crne Gore. Čisto onako, zbog činjeničnih šteta koje je ovaj političar za vrijeme svog premijerskog mandata počinio. Plus, sve ono iz perioda tehničkog mandata što bi se moglo naći u nekim muzejima bahatosti, kao rijetki eksponati.

Svakako, ne tiče se to samo krucijalnog ugovora sa srpskom crkvom i poklanjanjem crnogorskih crkava i manastira. To je bar ostvareno bez obzira na upozorenja iz Evrope i bez obzira na građansko i proevropsko opredjeljenje političkog pokreta URA koji ga je iznjedrio i za koje se “na terenu” ispostavilo kao samo deklarativno trabunjanje.

Valja podsjetiti i na rijetko viđen niz drugih šteta i nebuloza, te nedomaćinski odnos prema sopstvenoj državi. Sa gorkim ukusom razbacivanja novca građana Crne Gore.

U prvom redu je kupovina Željezare od turskog vlasnika u iznosu od 20 miliona koja je brzo završila u opisu katastrofe. Analiza ove trgovine nikada nije saopštena.

Slično je bilo i sa Solar gradnjom.

Nakon toga, uslijedila je krajnje upitna odluka o kupovini akcija Luke Bar u iznosu od 12 miliona, iako je država već bila većinski vlasnik te kompanije. Nešto kasnije će se utvrditi da ta investicija i nije bila baš isplativa, a i da su dalja kretanja cijena akcija pobudila sumnje u malverzacije.

Bili smo i svjedoci jedne prave pučke zabave nakon kupovine trajekta “Prizna” koji će vrlo brzo slavodobitno dobiti ime “30. avgust”. Taj cirkus je koštao 569.000 eura, koliko je plaćeno za plovilo kojem je prijetilo rezanje i za koje je već jednom bila određena cijena od 82.000 eura. Ništa zato. Dritan je bio nezaustavljiv.

Stigao je čak i do pokretanja svemirskog programa.

Pri tome nije zaboravio ni penzonere, pa je za vanredno čašćavanje ove populacije svojevremeno izdvojeno 17 miliona eura. O tome, ostalo je da se priča da mnogi od njih nikada nisu vidjeli tih obećanih 200 eura.  Nešto kasnije je samo finiširao sa zapošljavanjem partijskog kadra pravdajući to stavom da “nemamo s kim da radimo”.

Poslije je, povodom primopredaje premijerske dužnosti, za dva minuta napustio Vladu.

Da se naježiš.