Piše: Andrej Nikolaidis
Na današnji dan, godine 1989, srušen je Berlinski zid.
Na današnji dan, godine 2014, velika je fešta, pod imenom “Hrabrost slobode”, organizovana u Berlinu. Na ravno četvrt vijeka od pada zida, od simboličkog ujedinjenja Njemačke i simboličkog poraza komunizma.
Čitali smo tada, prije devet godina, kako su se stotine hiljada ljudi okupili u blizini Brandenburških vrata, ujedinjeni u slavlju i ponosu, a hiljade balona uz ”Odu radosti” pušteni u nebo nad Berlinom.
I govori koji su tom prilikom održani stremili su nebu, punjeni patetikom koja je lakša i pouzdanija od helijuma.
Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da je pad zida pokazao svijetu da su snovi ostvarivi. Čudo u Berlinu, rekla je kancelarka, ostaće zauvijek zapamćeno kao trijumf ljudskog duha. Kao takvo, trebalo bi biti nadahnuće ljudima koji žive u tiraniji bilo gdje u svijetu.
“Pad Berlinskog zida pokazao nam je da se snovi mogu ostvariti i da ništa ne mora biti onako kako jest, bez obzira koliko se prepreke činile velike. Pokazao nam je da imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu i činiti stvari boljima”, poentirala je.
Doista, lako je zamisliti porobljene ljude ovog svijeta kako, okruženi smrću, sanjaju o Berlinskom zidu u čijem padu pronalaze inspiraciju da nastave svoju borbu, onako kako su kompozitori širom svijeta pronalazili nadahnuće u Betovenovoj “Odi radosti”. Da, kažu porobljeni ljudi sebi, kao da sriču iz kakvog udžbenika za samopomoć, moja kuća je srušena u raketiranju, moja djeca su zaklana, moja zemlja je u okovima, ali ništa ne mora biti onako kako jest, mi imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu.
Ako je kapitalizam, sa svim svojim novcem i oružjem uspio pobijediti komunizam i srušiti Berlinski zid, možemo svoje bogate i do zuba naoružane neprijatelje poraziti i mi, sami, nemoćni i unesrećeni. Ako su to mogli Berlinci, zašto i mi ne bismo bili sposobni za trijumf ljudskog duha? Nijedan američki predsjednik nije, doduše, posjetio naše opkoljene gradove i izbjeglička naselja, kao Kenedi onomad Berlin, ali nećemo se zbog toga, valjda, predati? Kako bismo i mogli, kada kao svjetionik pred sobom imamo berlinsku “Hrabrost slobode”, pa još i Obaminu “Odvažnost nade”?
Tamo gdje je kancelarka stala, produžio je berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit, koji je u ime nekog “mi”, možemo pretpostaviti u ime Zapadnih Nijemaca, rekao kako se klanjaju pred Istočnim Nijemcima koji su imali hrabrosti sići na ulicu i tražiti više slobode. “Mi smo jedan sretan narod”, rekao je on.
***
Biće da negdje, u nekoj fusnoti, na nekoj margini zlatnim slovima ispisanih izvještaja o trijumfu slobode u Berlinu, stoji kako je devetog novembra, na isti dan kada je srušen Berlinski zid, srušen i Stari most u Mostaru.
Berlinski je zid srušen da bi spojio, mostarski most je srušen da bi razdvojio ljude. Bilo je to, mostarsko rušenje, takođe trijumf ljudskog duha – doduše onog najgoreg u čovjekovom duhu. Takvih je trijumfa, uostalom, u istoriji vrste nam, bilo najviše: od rušenja Kartagine, preko svih uništenja Aleksandrijske biblioteke, do spaljivanja sarajevske Vijećnice. Rušenje mosta nesumnjivo će biti nadahnuće psihopatama i sociopatama, svim onim ljudima koji žive okruženi stvarima koje žele uništiti, bilo gdje u svijetu.
Kada je srušen Stari most, tobdžije nisu puštale “Odu radosti”. Što je očit propust, koji ne treba pripisati lošoj namjeri, nego manjkavosti u muzičkom obrazovanju.
Na skromnoj ceremoniji kojom je prije devet godina obilježeno rušenje Starog mosta nije bilo premijera niti gradonačelnika, govora ni balona. Djeca su sa mosta bacila cvijeće u Neretvu. Niko to nije rekao, možda zato što je to svima jasno: mi smo jedan nesretan narod. Bili to famozno “mi” Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Crnogorci, “mi” smo oni koji istoriju ne stvaraju, nego je trpe. Tu treba tražiti korijen naše opčinjenosti istorijom. Tom istorijom kojoj se neprekidno vraćamo i retuširamo je, tražeći u njoj naše jedva postojeće pobjede i nepostojeću veličinu, umjesto da jednostavno konstatujemo kako nam je istorija jebala i oca i majku. A tako će činiti i ubuduće.
Rušenje mostarskog mosta nam je, da parafraziramo kancelarku Merkel, pokazalo da se najperverzniji košmari mogu ostvariti i da ništa ne mora biti onako kako jest, bez obzira što vjekovima tako bilo jest, bez obzira koliko se prepreka, kakve su čast, obziri i goli zdravi ljudski razum, činile velike. Rušenje Starog mosta pokazalo nam je da imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu i činiti stvari gorima. A onda još gorima.
***
Znam da se kajgana ne može napraviti bez razbijenih jaja. Znam da se tako velike stvari, kakve su pobjeda ljudskog duha, slobodnog tržišta i demokratije, ne mogu ostvariti bez izvjesne kolateralne štete. Znam da treba smoći snage, prevazići sebičnost, pa vidjeti takozvanu širu sliku, da treba razumjeti da naši sitni životi, ti pikseli na mega-ekranu, ne mogu biti razlog da se točak istorije zaustavi.
Sve to znam, nipošto ne bih stao na put progresu i univerzalnim ljudskim vrijednostima, niti što posebno time želim reći, ali samo da pitam: da nije srušen Berlinski zid, da li bi bio srušen mostarski most?
Svaka cast Legendo. Respekt!