ANATOMIJA JEDNE HAJKE (8): Špijuni režima

Piše: Šeki Radončić

Objavljivanje naše elektronske prepiske u Pobjedi, Don Mikeli i njegovo medijsko podzemlje doživjeli su kao kršenje omerte. To ih je, možda, više zaboljelo od novca koji su morali da mi vrate. Zato su se iza kulise bacili na težak i mukotrpan, a na kraju je ispalo posve jalov posao da me diskredituju i moralno sahrane kačeći mi etikete režimskog agenta, plaćenika, kriminalca.

Ništa novo: Miško & Ortaci godinama vladaju Crnom Gorom pomoću optužbe „to je agent režima“. Nezavisni majstori manipulacije vjeruju da istina o njihovim krađama, otimanju, finansijskim špekulacijama i pljačkama nestaje onog trenutka kada u svoju žrtvu upru prst i viknu:

„To je režimski plaćenik!“, „To je Milov agent!“, „To je kriminalac!“. Obilježiti druge podmećući im vlastitu biografiju specijalnost je nezavisnog policijskog posrednika Miodraga Perovića i njegovih medijskih egzekutora i vojnika.

Mikelijev uži kabinet za medijske odstrele pomenutu formulu nije primjenjivao samo na opljačkane kolege, medijsku konkurenciju, privrednike, već i na vladine zvaničnike i opozicione političare koji nijesu pristajali da im medijska mafija kroji partijsku politiku, koalicije i sudbinu, ali i na Don Mikelijeve unutrašnje „neprijatelje“. Prije nekoliko godina, Ljubiši Mitroviću dozlogrdilo je nezakonito i neprofesionalno poslovanje Vijesti, pa je odlučio da napusti brod i proda svoje akcije u toj novini. Pošto Miško i Željko u tom trenutku nijesu imali novca da „otkupe Ljubišu“, udruženim snagama su optužili ortaka da svoje akcije prodaje „po nalogu Udbe“, i da je „agent režima“.

Pritisak na “špijuna Ljubišu”

Zbog „izdajničke“ Ljubišine nakane, jedne večeri me nazvao Željko. Uz mnoge diskvalifikacije i etikete na ortakov račun, Željko me zamolio da utičem na „špijuna Ljubišu da ne proda svoje akcije, kako Vijesti ne bi pale u ruke Milu Đukanoviću“.

– Mi ćemo mu objaviti u Vijestima da je pukovnik tajne policije, pa mu ni dijete neće moći ostati da živi u Crnoj Gori, a kamoli on, siktao je Željko.

Čuo sam se s Ljubišom. Ispričao mi je kako je odlučio da proda svoje akcije i prvo ih je ponudio Mišku, Željku i Šćeki. Od svega je, kaže, premoren i želi mirno da spava. Ali oni su počeli da ga ucjenjuju i da mu prijete.

O Željkovim spletkama i izmišljotinama, Ljubiši ništa nijesam rekao. Nekoliko dana kasnije Ljubiša se predao: pošto nije htio da svojim ortacima „proda“ akcije budzašto, a drugim nije smio da ih proda po tržišnoj cijeni, jer bi ga ortaci rasčerečili i obrukali, ustuknuo je. I danas je njihov partner.

Ljubiša je još jedna žrtva pohlepnih ortaka. Stoga će, možda, biti zanimljivo da ukratko proanaliziramo Profesorovu šemu za moralne likvidacije. Sve počinje tako što Perović ili neko od njegovih ortaka detektuje ko „nezavisnim medijima“ pravi probleme. Onda se pristupa moralnoj likvidaciji markirane mete po mafijaškom sistemu „nema čovjeka – nema problema“. Ostalo je stvar tehnike: svakodnevnim brifovanjem svojih urednika ortaci plasiraju dezinformaciju iz „vrlo povjerljivog izvora“ da je „taj i taj“ opasan agent režima ili Milov plaćenik.

Onda tu laž, kao golu istinu, Perovićevi urednici u „najvećem povjerenju“ prenesu svojim novinarima i saradnicima, a oni, u koncentričnim krugovima, svojim supružnicima, prijateljima, kolegama. Kada se laž s vrha piramide spusti na bazu, onda se s hajkom vođenom iza kulise izlazi na otvorenu scenu: neko od Perovićevih novinara ili iznajmljenih kolumnista napiše tekst s jasnom aluzijom na to ko je špijun režima. A kada „kruška sazri“, nezavisni policijski posrednik ili neko sa njegovog platnog spiska javno optuže žrtvu da je režimski agent, kriminalac, ratni zločinac ili zaštitnik ratnih zločinaca…

“Oplemenjena” misija otimačine i ličnog bogaćenja

Potom Perovićevi novinari – saradnici drugih redakcija – pozivajući se na pisanje Vijesti ili Monitora, svoje laži prenose u drugim medijima kao pisanje „nezavisnih crnogorskih novina“. Koje, istine radi, čitalac mazohistički prolista i nakon tri minute s prezirom baci.

Kako bi hajka Miška Nezavisnog ličila na građanski otpor, isti ljudi će organizovati potpisivanje otvorenih pisama i peticija „nezavisnih intelektualaca“ sa Perovićeve fabričke trake. Ko odbije da potpiše peticiju, crno mu se piše: taj je za moćne „nezavisne medije“ prekrižen, više ne postoji, nema ga, sve da dobije i Nagradu Evropske unije za književnost, kao Andrej Nikolaidis, na primjer. Za potpisnike, naravno, slijedi mrkva: već u narednom broju Monitora ili Vijesti dobiće priliku da napišu kolumnu, ili poziv da na TV Vijesti učestvuju u nekoj debati u svojstvu eksperta.

Po istom sistemu, i sa istim ljudima, Prodavci Laži organizuju i čoporativno potpisivanje raznih apela upućenih domaćim i stranim čimbenicima. I, tim apelima uvijek, baš uvijek, od inostranih faktora traže zaštitu svog kriminalnog biznisa, upakovanog u blještavi staniol nezavisnog novinarstva. „To je prirodna sklonost običnih kriminalaca da svoja djela ’oplemene’, da svoju pljačku predstave kao borbu za oslobođenje svog naroda i ostvarenje ’viših ciljeva’“, rekao je Vojin Dimitrijević. Evo nekoliko primjera kako crnogorski medijski tajkuni svoje kriminalne radnje „oplemenjuju“:

Dok je Miško s ortacima jeo iz ruke Mila Đukanovića, u „nezavisnim“ medijima veličali su ga do neukusa, sa pet tekstova i osam slika u istom broju novine, a opoziciju su kudili i satanizovali. No kada su crni fondovi pod pritiskom Evrope ukinuti, Milo je zavrnuo slavine i postao meta razmaženih ortaka, velikosrpska opozicija postala im je politički saveznik, a Boris Tadić njihovo novo božanstvo, jer miris novca njima je što i Amfilohiju miris tamjana. Tako su nezavisni medijski tajkuni svoju misiju otimačine i ličnog bogaćenja preko noći „oplemenili“ borbom protiv „diktatora, kriminalca i ratnog zločinca“ Mila Đukanovića, a sve sa svetim demokratskim ciljem da Milov tron preuzme Miško Nezavisni, ili neka njegova marioneta. U takvoj demokratskoj Crnoj Gori biće para za nezavisne medije i tajkune, kao kiše u proljeće.

Paparazzo lov na Mugošu

Kada je gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša odbio da Peroviću i Ivanoviću izda građevinsku dozvolu za izgradnju nove višespratnice umjesto postojeće zgrade Vijesti, jer objekat tolike spratnosti na tom mjestu nije predviđen urbanističkim planom grada, pokrenuli su neviđenu hajku na neposlušnog gradonačelnika. Kako bi Mugošu izložili dodatnom psihološkom pritisku, novinari i fotoreporteri Vijesti dobili su zadatak da mjesecima, danju i noću, u stopu prate gradonačelnika i njegovo službeno vozilo, kako bi ga optužili za nepropisno parkiranje. Tako se u „nezavisnim“ medijima paparazzo lov prikazuje kao uzvišeno istraživačko novinarstvo, a reketiranje političara kao plemenita borba protiv korupcije i privilegovanih funkcionera. Da, dobro ste pročitali: „reketiranje političara“. Današnje političare mogu da ucjenjuju i reketiraju samo „nezavisni“ medijski tajkuni, koji kreiraju javno mnjenje i često određuju rejting političarima.

„Nezavisni“ mediji principijelno se bore i protiv korupcije na nižim nivoima, ali gdje ima državnog novca. Na njihovoj meti posebno su direktori bogatih državnih kompanija koje se ne reklamiraju u nezavisnim medijima. Red je da, i u ovom slučaju, navedem jedan primjer.

Nakon brutalne hajke privatnih a nezavisnih medija protiv direktora jedne velike crnogorske državne kompanije, uplašeni čovjek, inače suprug najmoćnije žene u vladajućoj partiji i crnogorskoj Vladi, otišao je po savjet kod Darka Šukovića, kako da riješi svoj problem. Darko mu je rekao da ima dvije mogućnosti: može da ih tuži, pa da ga još više javno kasape, ili da im da pare za „reklamu“. Direktor nije rekao Darku šta će učiniti, ali je medijska haranga na njega prekonoć prestala, a on postao „biznismen i po“. Tako je reklama državne firme završila u nezavisnim medijima, a novac crnogorskih poreskih obveznika u džepovima nezavisnih medijskih tajkuna.

Time, u stvari, dolazimo do suštine priče kako nezavisni mediji „oplemenjuju“ klasično reketiranje, predstavljajući ga kao borbu protiv korupcije u javnim preduzećima. Malo naravoučenije za direktore javnih preduzeća: možete da novac kradete lopatom, niko iz Perovićevog klana vas neće pipnuti, pod uslovom da sa svake te lopate izdvojite koju crkavicu za „reklamu“ u nezavisnim medijima.

Crnogorsko društvo i demokratiju, po mišljenju „nezavisnih“, ne ugrožavaju samo političari, gradonačelnici, biznismeni, već i novinari. Kada su Nebojša Redžić, Šeki Radončić, Branko Vojičić, Darko Šuković i drugi novinari zatražili svoje novce od Miška i ortaka, automatski su ih proglasili, što iza kulise, što javno, agentima režima. Tražiti vlastite novce od medijskih tajkuna neoboriv je dokaz da ste režimski agent i da po nalogu zlog režima rušite crnogorsko nezavisno novinarstvo. I ovi primjeri pokazuju kako su crnogorski nezavisni mediji, umjesto da budu ogledalo jednog društva, postali slika i prilika njihovih moralno raspalih vlasnika.

U sjutrašnjem nastavku čitajte DRŽITE AGENTA REŽIMA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta