Piše: Šeki Radončić
Pošto se Perovićeva misija moralnog smaknuća Šekija Radončića odužila i nije se baš odvijala po zamišljenom planu („sahranićemo ga za tri dana“), medijska Cosa nostra je posegla za još brutalnijim podvalama i bedastoćama.
Tako Vijesti objavljuju „moju“ izjavu koju, naravno, nijesam dao, a koji dan kasnije montiraju moje, dakako, izmišljeno „priznanje“ da sam „obmanuo javnost“. Kreativni Don Mikelijevi propagandisti primjenjuju i nov metod: uz napomenu „kako su objavili pojedini mediji“, u autorskim tekstovima napisanim za medije izvan Crne Gore citiraju svoje tekstove i svoje laži iz Monitora. Na kraju, Don Mikelijevi specijalci povlače potez očajnika: ko zna koji put, prijavljuju me policiji zbog navodne prijetnje smrću.
Žute novine u plavom pakovanju
Špekulišući o tome da li Fahrudin Radončić kupuje Pobjedu, Vijesti od 30. septembra 2011. konstatuju: „Njegov brat Šemsudin Radončić izjavio je u utorak da njihova porodica neće da odgovara na pitanja Vijesti o ‘dezinformaciji da kupuju Pobjedu’“.
Laž je, naravno, da sam bilo što izjavio za Žute Novine u plavom pakovanju čije se gazde ni od čega ne mogu zacrveniti, pa sam napisao i demanti, ali ga žute Vijesti, kršeći novinarski kodeks i zakonske obaveze, nijesu objavile. Nastavljajući Perovićevu kampanju, dva dana kasnije, naručeni Koča Pavlović, u izjavi dostavljenoj medijima, tvrdi, kako prenosi Dan (2. oktobar 2011.) da bi „postavljanjem Rada Vojvodića na čelo RTCG i dovođenjem Šekija Radončića u Pobjedu regionalna političko-kriminalna korporacija svoje medijsko sjedište preselila u Crnu Goru“. Pavlovićevu klevetu objavili su i mediji pod kontrolom Miodraga Perovića.
Pošto ovo nije bezazlena laž, već veoma ružna podvala, prinuđen sam Koku podsjetiti da je njegov, a ne moj ortak iz vremena kad se Koka bavio „ugostiteljskim uslugama“, život okončao izrešetan na podgoričkom asfaltu. I da je Koku, kad je za skupštinskom govornicom pretjerao sa moralisanjem, državna tužiteljica Vesna Medenica javno podsjetila kako ga je od bijesa prevarenih partnera spasio bijeg iz Crne Gore u Italiju. Istim šamarom, ali drugom zgodom, Koku je častio i Milo Đukanović.
Onda su objektivne i nezavisne Vijesti (8. oktobar 2011.) objavile novi falsifikat. Pokušale su me predstaviti kao lažova. U senzacionalističkom tekstu Radončić demantovao sam sebe, uslijedila je nova spletka: Perovićev korporacijski bilten podmeće mi kako sam izjavio da sam „dobio poziv od tužilaštva za moje saslušanje“. Što, naravno, nije tačno: Gospodinu Radončiću tužilaštvo je uputilo poziv da dostavi svoj film Heroj našeg doba, kao i adrese svih učesnika filma – svjedoka o Pejovićevoj ulozi u ratnom zločinu deportacija, a ne da me saslušava. Radončić nije bio očevidac Pejovićevih ratnih „podviga“ i samim tim ne može se pojaviti pred Tužilaštvom u ulozi svjedoka. Radončić je krunski svjedok Pejovićevih laži i izmišljotina, ali, na žalost, to nije kažnjivo djelo u Čojskoj i Sojskoj.
U sinhronizovanoj akciji diskreditovanja Šekija Radončića, i TV Vijesti istog dana objavljuju dezinformaciju da je „tužiteljica Ivanović demantovala informaciju o istrazi protiv Slobodana Pejovića“. No Tužiteljica ih je odmah uhvatila u laž: „Nijesam dala takvu izjavu Vijestima. Ja sam rekla da se radi po prijavi protiv Slobodana Pejovića i da su, ponavljam, provjere u toku“.
Demanti tužiteljice Nine Ivanović, baš kao i moje reagovanje, TV Vijesti, Vijesti i portal Vijesti nijesu objavile iz čisto profesionalnih razloga: ne vole da ih hvatate u lažima, a zakoni za njih, ionako, ne važe. Ali su tužiteljičin demanti objavili drugi mediji među njima i Dan, (8. oktobar 2011.).
Ljudi kojima upravlja laž
Novi niski udarac ljudi čijim životima upravlja laž imao je konkretan cilj: uoči crnogorske premijere Heroja našeg doba na TVIN trebalo je dopunski satanizovati autora filma, te izvršiti medijski pritisak na Tužilaštvo da se okani procesuiranja Don Mikelijevog štićenika Slobodana Pejovića.
U tu svrhu i Monitor od 14. oktobara 2011., objavljuje tekst Ratni zločini crnogorskog tužilaštva. U kojem saradnik Vladimir Jovanović, bukvalno prepisujući činjenice iz moje Kobne slobode, konstatuje: Radončić je specijalnom tužilaštvu ponudio dokaze u vidu najnovijeg uratka, svog dokumentarca Heroj našeg doba u kojem je, koliko se može razaznati iz medijskih izvještaja, napravio salto mortale, preobraćajući Pejovića iz hrabrog svjedoka u „ratnog zločinca“.
Takve „medijske izvještaje“, saradnik Jovanović mogao je vidjeti samo u svom lažljivom Monitoru i drugim medijima pod kontrolom Prodavca Laži. Iz čega je, čak i da mu je koeficijent inteligencije jednak broju cipela, mogao „razaznati“ da se radi o klasičnoj uroti protiv autora filma.
O saradniku Jovanoviću Koprivica i ja smo jednom zgodom razgovarali u tržnom centru Gintaš u Podgorici. Veseli me zamolio da se tu nađemo, kako bi mi ispričao nešto veoma važno. Imao je samo jedan uslov: da se tu tajno sastanemo, jer ako za naš susret saznaju Miško, Milka i Kuta, kako mi je rekao, otkaz mu ne gine. Pristao sam jer me jako zanimalo šta se to veliko zbilo u neprijateljskim redovima.
Veseljko mi je, sav crven u licu, ispričao kako ga je 1. septembra, oko 17h., u ulazu, ispred vrata redakcije Monitora, presreo „dripac od dva metra“ Vlado Jovanović i brutalno pretukao:
„Ščepao me je za glavu i s njome nekoliko puta udario u zid, govoreći: ‘Jebem ti majku mrtvu, zaklaću te kao zeca’. Onda me je udario šakom u bubreg koji sam operisao. Kada sam pao na pod, i pošto mi je potekla krv niz lice, ta bitanga kojoj mogu biti otac, ostavila me i otišla“.
Onda je Veseljko telefonom nazvao gazdu Miška i rekao: „Vlado Jovanović me na radnom mjestu brutalno pretukao. Idem u policiju da ga prijavim!“ Miško je odgovorio: „Veseljko, ako to učiniš dobićeš otkaz. To bi bila velika bruka za mene i Monitor“.
Onda je Veseljko nazvao direktoricu Monitora. „Veseljko, ne čini to. Samo se smiri i ni slučajno ne idi u Hitnu, jer oni tamo svaku povredu dobijenu u tuči evidentiraju i prijavljuju policiji“, sestrinski ga je savjetovala Milka.
Na kraju je pretučeni Veseljko nazvao glavnog urednika. „Veseljko, to je obična čarka. Obrukaćeš i nas i sebe ako to prijaviš policiji“, rekao je Kuta.
Linija zapovjedne vertikalne odgovornosti i zakon omerte u Monitoru doista funkcionišu besprekorno.
Prije ovog sukoba, Veseljko i Vlado nijesu komunicirali duže od godinu i po. Veseljko mu je, kako mi je ispričao, dao na uvid dokumenta sa dubrovačkog ratišta „na samo jedan dan“, ali ih je Vlado otuđio i na osnovu njih napisao knjigu. Netrpeljivost između njih dvojice kulminirala je tog dana kada je Vlado u redakciji navio „do daske“ prenos neke utakmice. Što je Veseljku zasmetalo, pa je isključio TV. Vlado se usprotivio, a Veseljko je „pukao“: „Mrš iz redakcije, ja sam zamjenik glavnog urednika a ti saradnik!“
Saradnik Jovanović je izašao, i čekao u zasjedi, na stubištu ispred vrata redakcije, sat i po, dok mu urednik Veseljko nije upao u šake.
Ne može u penziju
Pitao sam Veseljka: što ne pođe u penziju da se igra sa unucima. Objasnio je da bi rado to učinio, ali ne može, jer Miško njemu i drugim novinarima „preko socijalnog“ godinama uplaćuje po 150–200 eura, a Veseljku kao zamjeniku glavnog urednika još 400 eura daje na ruke, kako bi izbjegao plaćanje poreza i dažbina.
„Penzija mi neće biti ni sto eura. Kako ću preživjeti s tim? Svi smo zajedno počeli, ali su sada neki od nas teški milioneri, a neki teška sirotinja“, rekao je potišteno Veseljko.
Pokušao sam da ga utješim: „Šta ćeš, imaš 64. godine. Ne možeš u penziju, ne možeš niđe drugo posao da nađeš, baš kao ni Kuta, ni Milka. Neće vas niko, a Mišku baš takvi trebaju“.
Prešli smo na priču o hajci na mene. Veseljko je rekao da je to sramno šta mi čine. Onda me pogledao u oči i pitao: „Koliko dugo pamtiš čovjeku koji ti učini zlo, recimo napiše nešto loše o tebi? Eto, ja nijesam zlopamtilo. Kada me neko preko novina uvrijedi ili napiše laž o meni, to brzo zaboravim. Sve je to dio javnog života“.
Nakon kraće dramske stanke, odgovorio sam mu tonom Don Vita Korleonea u Brandovoj izvedbi. –Veseli, sam znaš, ja sam više nego tolerantan tip. Sa osobom koja mi podmetne bedastoće neću nikad ni riječ progovoriti. Ni moje dijete neće nikad sa njegovim đetetom zboriti. Ni moje unuče s njegovim unučetom. Ni moje praunuče. I tako do sedmog koljena, dobri moj Koprivice.
Veseljko je progutao pljuvačku i trgnuo lozu na eks. Kada sam se sjutradan vratio iz Podgorice u Sarajevo, sve mi se samo kazalo. Veseljko Koprivica je u sarajevskim Danima objavio ponjavu od teksta na pet strana (Liberal u lovu na izbjeglice, Dani 14. oktobar 2011.).
Ne treba biti Šerlok Holms i zaključiti da je Koprivica taj tekst, čiji je naslov trebalo da glasi Inspektor u lovu na izbjeglice, napisao i poslao Danima bar dva dana prije našeg razgovora u Gintašu.
Dakle, u režiji M. M. Perovića, podgorički Monitor i sarajevski Dani istog dana linčuju Šekija Radončića i njegov film, i to iz pera dva ljuta neprijatelja, urednika Koprivice i saradnika Jovanovića, koje je na isti zadatak poslao prodavac laži i vode. Formalan povod za Veseljkov tekst takođe je pokretanje istrage Tužilaštva protiv Slobodana Pejovića, a suštinski – pokušaj prebacivanja hajke na Šekija Radončića u Sarajevo. I to u tzv. nezavisne medije: Dane, Oslobođenje i Slobodnu Bosnu. Uz to, u Sarajevu djeluje i Don Mikelijev bacač laži, Svetlana Broz, sa titulom „Titova unuka“. Ona obilazi sarajevske kafane i restorane sa optužbom:„Njemu je brat Fahrudin Radončić!“. Od ove uvažene gospođe koju rođeni sin zove „nemoralna humanitarka“, ništa se bolje ne može očekivati. Oprostite što psujem.
Dno profesije
Tako smo došli do drugog kraka Don Mikelijeve medijske hobotnice u Sarajevu i BiH. Prvi čine, kao što smo vidjeli, tzv. vjerski mediji i portali u BiH i njenoj dijaspori kojim koordinira „slijepi diverzant“. Dobrostojeći Čičica u svojim hajkama voli da spaja suprotnosti: jovanoviće i koprivice, vehabije i komuniste, četnike i partizane. Čini se da je M. M. P., ipak, najsrećniji kada miri suvereniste i velikosrbe, jer tako miri svoj ego i alter ego.
Vratimo se Veseljkovom tekstu kako bismo upoznali nove metode medijske manipulacije sa ciljem diskreditovanja Perovićevih meta. Pod geslom „kako su objavili pojedini mediji“, urednik Koprivica, vjerovali ili ne, prepisuje svoje tekstove.
U dijelu teksta u Danima gdje veliča Pejovića kao oličenje Sojske i Čojske, Koprivica prepisuje svoj tekst iz Monitora LOVCI NA SVJEDOKA, od 17. decembra 2010. U dijelu teksta gdje pokušava da diskredituje svjedoke iz Heroja našeg doba, tačnije dvojicu policajaca koji su na sudu potvrdili da je Pejović bio inspektor za potrage, Koprivica u Danima, pod firmom „kako piše Monitor“, prepisuje svoj tekst objavljen u Monitoru, Policajac protiv policajca, 8. april 2011. A tamo gdje u tekstu iz Dana brani Pejovića od optužbi da je glavni lovac na Bošnjake, Veseljko pod geslom „drugi pišu“ prepisuje djelove svog hajkačkog teksta Nove laži udbinih agenata iz Monitora od 21. januara 2011. u kojem šikanira Jasenku Perović.
Kako bi čitaoce naveo na pogrešan zaključak, što novinarski kodeks zabranjuje, Veseljko u istom tekstu jednostrano bira sagovornike, pa citira Miškove propagandiste S. Pavlovića, M. Popovića i svog urednika Kutu.
Nazvao sam Veseljka. Rekao sam mu da nije problem u tome što se, po nalogu robovlasnika Miška, otvoreno uključio u hajku na mene, ali da nije fer da pljuje po mom filmu koji nije ni vidio.
– Ja sam samo citirao šta pišu drugi mediji, rekao je Veseljko.
– Tačno. Pod firmom „pojedini mediji su objavili“, dobri moj Veseljko, prepisao si svoje tekstove iz Monitora, ili si uz napomenu „kako piše Monitor“, citirao svoje tekstove iz te crkotine. To si sve garnirao bezočnom izmišljotinom da sam u tekstovima godinama hvalio Pejovića.
Ako jesam, što nijesi naveo bar jedan moj tekst? Providan si, Veseli, kao staklo. Sve ovo si učinio da bi kod čitalaca Dana ostavio dojam objektivnog novinara i utisak da crnogorski mediji, računajuči i stari dobri Monitor, koji osim loga, nema nikakve veze sa ovim Kočanovim, podržavaju Pejovića. Ali si, moj Veseli, napravio mali previd: stotine hiljada građana BiH je, prije nekoliko dana, na TV BIH vidjelo Heroja našeg doba. Vaše veličanje Lovca na Bošnjake u poklanoj Bosni izaziva kontra efekat. A vidjeće ga i Crna Grna za sedam dana na TV IN.
Sa Veseljkom sam razgovarao sasvim mirno, bez povišenog tona, jer sam se plašio da bi me i on mogao lažno prijaviti policiji da mu prijetim, kao što su to već učinili Pejović, Popović, Kočan, Pavlović. A Veseljko je „brz na tom obaraču kao zvečarka“. Nijesam, dakle, htio da mi Prodavac Laži i njegovi najamnici ponovo kače etiketu siledžije koji svoje intelektualne rasprave rješava fizičkim obračunima i „sačekušama“, kao što to, recimo, čine urednici i saradnici Monitora, „bez lažne skromnosti, jači od obje crnogorske akademije nauka“.
Moj strah je bio bezrazložan. Veseljko to nije učinio, ali je svoj hajkački tekst iz Dana objavio na podgoričkom portalu javni servis.me. Čime je, još jednom, pokazao da je dotakao dno profesije.
U sjutrašnjem nastavku čitaćete PREBIĆU TE, UBIĆU TE, ZAPAMTIĆEŠ ME DO KRAJA ŽIVOTA
*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta