za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
Intervju Momčila Radulovića, analitičara iz Evropskog pokreta Crne Gore, dat Al Džeziri, davno sam skinuo sa interneta, i namrtvo ga zaboravio, pa ću morati naknadno da nešto o njemu kažem.
“Ukoliko tražite sve one tzv. ‘vikend-ratnike’ koji su od 1992. do 1995. vršili zločine po Foči i Podrinju, naći ćete ih na litijama u Nikšiću, Žabljaku, Podgorici i Pljevljima. Ukoliko tražite one koji su sa istom misijom bili na Kosovu 1999, naći ćete ih na litijama u Beranama, Kolašinu, Andrijevici, Podgorici i Bijelom Polju. Ukoliko tražite one koji su pljačkali i palili po Konavlima i mučili zarobljenike u Morinju, ne brinite, oni su vam svakog četvrtka i nedjelje na litijama u Herceg Novom, Budvi, Nikšiću i Podgorici“.
Za vrijeme opsade Sarajeva, mi u srpskom obruču “vikend-ratnike“ zvali smo vikend-četnici, a Darinka bi me popravila: “ne no vikend-đikani“. U njenom jeziku često su se rimovali partizani i đikani. Iz sličnih razloga i ja danas o Njegovom Visokopreosveštenstvu pišem kao o Ristu Antihristu. I još pamtim da sam, nakon Dejtona, imao studenticu iz Bijelog Polja, zaboravio sam kako se zvala, bezbeli muslimanku, koja je rasla gledajući kako, svakog vikenda, u autobus parkiran kod hotela Bijela rada, ulaze četnici koji će otići u BIH.
Zaboravio sam šta sam s njom o tome pričao, pamtim tek da sam citirao Amfilohija Radovića: “hoće Bog nešto veliko od ovog naroda, čim ga stalno gura u žižu svjetskih zbivanja“. Ne sjećam se kako sam joj tumačio ove riječi, a jesam ih, kao da smo na času, podvrgao analizi. Danas znamo da velikim zločinima, najvećim u Evropi iza Drugog svjetskog rata, Srbi nakjuče zaista jesu bili gurnuti u žižu svjetskih zbivanja, ali morački jasnovidac te zločine nije registrirao, jer su mu bili ispod radara. Ako iđe, ovdje je više nego umjesna ona biblijska: vidi trun u oku brata svoga, a brvno u svom oku ne vidi. Jer velika je vrlina nacionalista, veli Džordž Orvel, što nikad ne znaju ništa o zločinima koje su njihovi činili.
Mada vikend-đikane moram razumjeti. Moj prijatelj Tvrtko Kulenović govorio je: “Pjesnik zatvori oči i kaže: ovako je slijepcu!” Kao pjesnik moram razumjeti insane koje su Slobo i Rašo oslijepili. U zemlji đe je inflacija bila 215 milijardi, i plata prije podne bila pet maraka, a popodne manja, kako su drukče, ako ne ubijanjem “Turaka”, mogli da zarade koru ljeba za svoju đečicu? Među njima je bilo i srednjoškolskih profesora, jedan iz Mojkovca predavao je književnost, što znam pouzdano, znao čak i kako se zvao, ali zaboravio. Problem nije tek u tom što su vikend-četnici išli da muslimanskim leševima popode predvorje srpskog raja, već u tom što su njihova đeca iz pljatova srkala mrtve muslimane. No možda bi mi vikend-vitezi među litijašima rekli: “I opet će, ako bude sreće“.
“I naravno da me to ne iznenađuje“, nastavlja Radulović, “jer ne radi se o izolovanoj borbi za nečija prava nego o pokušaju da se u životu održi ideologija koja je palila po svim zemljama bivše Jugoslavije, a u velikoj mjeri ostala nekažnjena. Zbog te nekažnjenosti ona je i dalje zadržala društvenu privlačnost kod velikog broja stanovnika Crne Gore, i to upravo uvijena u religioznu oblandu pravoslavlja u Crnoj Gori, koje se ne izjednačava samo sa pojmom srpstva nego i sa slijepom odanošću državi Srbiji i njenom poimanju nacionalnog identiteta pravoslavnih stanovnika Crne Gore“.
Srbi svi i svuda iz prošlog rata u BiH izvukli su važnu pouku: da se isplate ratni zločini, čak i genocid: u Dejtonu je međunarodna zajebnica priznala rezultate Karadžićevog genocida. Autora jeste, doduše, poslala na vječitu robiju, jer su se međunarodni kritičari držali načela: djelo je dobro, a njegov autor – pih kakav je!
I, najzad, dodaću, zbog njene slikovitosti, Radulovićevu rečenicu da litije ”jačaju politički uticaj onih subjekata iz BiH (isto kao i u Crnoj Gori) koji održavaju blisku vezu sa srpskim režimom iz Beograda i koji istovremeno jedu svaku rusku neoguljenu bananu“. Radi se o dokazanom afrodizijaku: od neoguljenih ruskih banana Amfilohiju se digao kurac da uzme Crnu Goru, i bog je bio presurov što mu ga je virusom spustio kad je povjerovao da ga je krenula karta.
Fanatizam troprstaša, crnogorskih i ne, pored ostalog, objašnjava i jedna tužna činjenica: u ratu su imali onoliku vojnu silu, a popušili, kako je to moguće, bože? A Savaot sa Dražinom bradom i očalama veli: “Ako znam, znao me jad u očinji vid. To nije moja volja”. Ja ću im reći kako je moguće: skupa sa Isidorom Sekulić, još od postidplomskih dana, kad sam pisao magistarski rad o tom najvećem srpskom esejisti 20. stoljeća, vjerujem u “vaseljenski zakon ravnoteže“ koji pored ostalog veli: svako zlo, dok skida tuđe glave, radi o svojoj vlastitoj. Prižmiri čovjek i kroz trepavice, gdje je bješnjela sila, vidi hrpice pepela.
I kako pop Risto da ne pobjesni od pomisli da mu je Đukanović, bez ispaljenog metka, iz šapa oteo Crnu Goru? Stoga ni oružane litije nisu bile isključene, kako je Tomislav Marković parafrazirao mesiju iz Požarevca, onog s musolinijevski dignutim podbratkom. Ali pandemijom Ristu ga je Bog viknuo do balčaka. Uz to, neznavenu makanju od mitropolita prepredeni Katunjanin je teško predriblao: dugo mu je išao niz krmsku dlaku, a na kraju, zakonom o slobodi vjeroispovjesti poručio mu: vrći što ste nam pod Karađorđevićima oteli! Čudi me kako se desilo da se Risto od toga zakona naprasno ne oteli.
Kralj Aca je Crnogorcima uzeo sve svetinje, naredio im da na kape ture četiri ocila, crnogorske kape bez ocila njegovi džandari su stavljali na glave krmačama, i Amfiju je sve to medeno, a kad zakon o slobodi vjeroispovijesti traži da otete svetinje vrati, Risto vrišti kao klikuša, kako braća Rusi zovu histerične žene.
Boro Đukanović, sarajevski psihijatar koji je prije rata 20 godina radio u ordinaciji do Karadžićeve, veli mi jednom: “Zato što smo seljačko-patrijarhalni narodi, u nas vjeruju da histerične mogu biti samo žene“. Potom je pomenuo Jevrema Brkovića i obrazložio zašto je to klasičan histerik. I obuze me tuga: nema više Bora i ne možemo skupa gledati i slušati pomamljenog popa Rista, niti ga mogu pitati: doktore, vrišti li iz njega histerik, ili se radi o ekstremnom bezobrazluku?
Po meni, prije će biti da se radi o potonjemu: bezobrazluk Srba poznat je diljem planete, stoga im je tri decenije međunarodna zajednica ugađala ka čiru na dupetu. I Risto i mnogi velikosrbi drže se selinovskoga gesla: “Ako hoćeš da te smatraju pametnim, treba samo da si silno bezobrazan“, jer “kad si dovoljno bezobrazan, ništa ti drugo ne treba, skoro sve ti je dozvoljeno, apsolutno sve, većina je uz tebe, a većina odlučuje šta je dobro, a šta ne valja“. Zato je Amfi, za litijaškog vakta, papagajski ponavljao da je većina na njegovoj strani i šamarao Đukanovića zato što je gluv za “glas naroda“ koji je “glas božji“, prema latinskoj izreci, na koju se pop Rile pozivao. Na žalost, mitropolit je prdnuo u fišek, pored ostalog i zato mu bog otkazao saradnju.
Đukanović mi je po meraku i danas i kad je pustio vasojevićku četničiju da u Zaostru digne spomenik vojvodi Đurišiću, a onda poslao specijalce da dignu vojvodu. U zrak. Kad je vidio da mu u goste idu Milovi Turci s eksplozivom kao peškešom, taj bradojle zakojevitezao je izmozga, vele da mu se glas čuo do 18. stoljeća, ama zaman.
Pavle Đurišić ostaće najveća crnogorska sramota 20. vijeka dok ima Nezavisne, dovoljan razlog da je branim, koliko mogu i umijem. A ne bi se reklo da ne umijem, ako je suditi i po meraku s kojim sam pisao i po pet puta dotjerivao tekstove o Ristu Antihristu. Jer vazda se ima šta dopuniti na portretu te kučke koju je mantija štitila od zakona. Neće više.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Fenomenalno ! Čitao 2x ! Naklon do poda !
Veliki Marko Vesovic!