za aktuelno.me
piše Slobodan Jovanović
Poznati srpski naučnik, Jovan Cvijić, je 1912.godine, u vezi izlaska Srbije na Jadransko more (…jer Srbija je bez toga „opkoljena zemlja, a mi smo postali uhapšeni narod”) pisao: „… Ovo je i etnopsihološki interesantan slučaj: jedna misao i jedna volja ovladala je svim članovima srpskog naroda, da mu njegova državna teritorija dopre do morske obale i jadranskih pristaništa.“ Očito je premali Balkan za sve ambicije koje postoje na njemu, ali je zato zgodno mjesto da se na njemu prelamaju razni interesi. Pametni ljudi svaku ideju koja se izrodi iz takvih okolnosti dobro promisle i sa viškom opreza joj pristupaju. Istorija nas uči da nije svaka ruka dobronamjerna, a koga guja ujede mora se i guštera plašiti.
Niko zdravorazuman ne zagovara zidove, niti želi prostor u kojem ljudi neće slobodno putovati, u kojem se neće slobodno trgovati, ali je za svaku takvu priču prethodno međusobne odnose postaviti na zdrave osnove i sa čistim računima. Prvi i osnovni uslov je odricanje od miješanja u unutrašnje stvari drugih država, svojatanja teritorija, baštine, kulture, istorije, značajnih ličnosti i bilo čega drugog sa prostora drugih država, zloupotreba nacionalnih i manjinskih ośećanja stanovništva u drugim državama i prestanak propagandnih kampanja i difamiranja drugih zemalja, njihovih političkih i društvenih elita. Pa i tada se u međusobne dogovore ide step by step, sa istinskim i dobronamjernim potezima, jer sve drugo može biti predstava, bilo za unutrašnju, bilo za spoljnu upotrebu, neiskrena manipulacija sa ko zna kakvom pozadinom.
Nikada malobrojni narodi nijesu mogli ugrožavati velike, brojem i teritorijom, narode, dok su malobrojne nacije i njihova teritorija uvijek bili potencijalni plijen velikih, sa željom da ih usisaju. Posebno ako se radi o narodu koji je po određenim sličnim osobinama, kao, recimo, jezičke i religijske, moguće absorbovati enkulturacijom i „bez metka“. Pokazalo se da je gola sila kontraproduktivna i da je pomogla „malima“ da sačuvaju „sebe od drugoga“. Po toj logici daleko je opasnije kada se, uz osmijehe i vatromete, prodaju velike ideje u kojima će „tiha voda i vrijeme odratiti svoje“.
Neko će reći da se radi o paranoji, iako je u pitanju posve razuman oprez. Danas u Srbiji skoro da ne postoji niko, počev od političkog vrha, nauke, kulture, pa do običnih građana, ko Crnu Goru ne smatra srpskom teritorijom, a Crnogorce Srbima koji su „izdali svoje pretke“. U situaciji kad imate takve stavove prema vama i vašoj zemlji, malo je nerazumno ulaziti grlom u jagode u bilo koje inicijative koje vas onemogućavaju da zaštitite sebe od mogućeg poništavanja.
Pored svega navedenog, Crna Gora je potpisnik regionalnih sporazuma za slobodnu trgovinu, tako da tzv. „mali Šengen“ ne donosi ništa novo kad je riječ o prometu roba i usluga, pa i kapitala. Mada, kad je i CEFTA sporazum u pitanju, Crna Gora ima vrlo malo koristi od njega. Poznato je da Crna Gora ima ogroman debalans u trgovini sa Srbijom. Sve što možete kupiti u Beogradu od srpskih proizvoda može ih kupiti i u Podgorici i ostalim gradovima Crne Gore. A kako stoje stvari sa crnogorskim proizvodima u Srbiji? Sem vina „13.jula“, njihovih bresaka i crnog grožđa, malo mandarina i šipkova po pjacama, apsolutno ništa od crnogorskih proizvoda ne možete naći u marketa širom Srbije. Ono što me najviše čudi jeste da nije moguće kupiti crnogorski pršut, iako je njegova maloprodajna cijena u Crnoj Gori dva puta manja od sličnih proizvoda u Srbiji. Sličnih, uz ogradu da se kvalitet ne može upoređivati, jer je ubjedljivo na strani crnogorskog pršuta. Slično je i sa flaširanom vodom. Ni za lijek nećete naći, da prošpartate čitavu Srbiju, ni flašicu vode crnogorskih proizvođača. Naravno, niko ne može naćerati trgovce da uvoze nešto ako nemaju interes ili ne žele. Mada ne znam kako znaju da li potrošači nešto žele ako im nikada nijesu ponudili proizvode iz Crne Gore? Sa druge strane, ko je Crnoj Gori kriv što dobar dio stanovnika Crne Gore ne poštuje sebe, svoju državu, hranu koja se proizvodi u Crnoj Gori, što postoji u njoj endemska vrsta koja se ponose izdajom svoje otadžbine.
Takođe, kada je u pitanju prelazak državne granice Crne Gore od strane stanovnika Srbija, uvijek je važio režim slobodnog prelaska uz ličnu kartu. Prosto sumnjam da gospoda iz DF-a i drugi koji u Crnoj Gori zagovaraju „mali Šengen“ imaju ambiciju da sa Albanijom i Makedonijom imaju liberalizovan prelazak granice, posebno ne sa Albanijom, kad su toliko „duhoviti“ u svom prizemnom stilu da bi „mali Šengen“ bio prihvatljiv vlastima Crne Gore da su ga predložili Kurti, ili Haradinaj. Ali, njihovo zalaganje da Crna Gora uđe u „mali Šengen“ samo je još jedna potvrda da se radi o podvali. Jer sve što ta gospoda napadaju, dobro je za Crnu Goru i obratno.
Bilo je i ranije u Crnoj Gori inicijativa pojedinih koji su umislili da su njihovim pokretanjem pokazali svoj kosmopolitski duh, kako su protiv „zatvaranja“, protiv ograničavanja svih svih vrsta kretanja, bilo da su u pitanju ljudi, roba, ili kapital, za zajedničke organe kako bi se, tobože smanjili režijski troškovi i sl. Takva je bila inicijativa nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Crne Gore – G6, zatim inicijativa sa iste adrese da Srbija i Crna Gora imaju zajednička diplomatska predstavništa po svijetu, kako bi se dijelili i smanjili troškovi diplomatije u obije zemlje, i sl. Čudo da nije predloženo da imamo jednu vladu, jednu policiju, jednu vojsku itd, jer bi tako i tu ponešto ušteđeli. Naravno, šalim se, jer je svakom sa zrnom soli jasno koga bi zastupale takve ambasade. Čak i ovako, kad su finansirane iz budžeta Crne Gore i kad su zasebne, čovjek počesto nije siguran da li ti ljudi zastupaju Crnu Goru i crnogorske interese.
Vjerovatno će postojati određeni pritisak spolja da se uđe u tu klopku od „malog Šengena“, već se javio ambasador USA u Njemačkoj, poznat kao Trampova uzdanica. Crna Gora ne smije popustiti tim pritiscima jer niko na zapadu ne dijeli bojazan, niti ih je briga kakav će karakter imati država Crna Gora. Već su jednom bili spremnni da je žrtvuju kako bi otvorili opciju za Kosovo u trojnoj konfederaciji. Slobodno kretanje radne snage bilo bi po Crnu Goru pogubno jer vrlo vjerovatno da će između Albanije, Makedonije i Srbije takvog kretanja biti u beznačajnom broju, dok bi, posebno ljeti, slobodno zapošljavanje stranaca iz tih zemalja u Crnoj Gori moglo imati destabilizujuće posljedice po Crnu Goru. Ako se tu uključi i mogućnost mijenjanja strukture stanovnika Crne Gore, jer sa radnim dozvolama idu i druge mogućnosti, onda je jasno da Crna Gora nema što tražiti u tom sporazumu. Zar se nije nekoliko desetina hiljada izbjeglica iz „omanjih ratova“, koji su u Crnoj Gori našli utočište, pokazalo kao tvrda anticrnogorska baza u Crnoj Gori? Uostalom, neka ambasador USA u Njemačkoj, pa i sam Tramp, pokažu benefite takvih sposrazuma, pa neka, za početak, sklope jedan takav sporazum sa Meksikom.
Više je nego jasno da Aleksandar Vučić ima ambicije da se reklamira kao neko ko se promjenio i prihvatio evropske vrijednosti pokrećući razne inicijative, dok je u suštini to i dalje ista ona radikalska, nacionalistička svijest koja je sanjala veliku Srbiju, koja je u samoj Srbiji zavela atmosferu koja je sve samo ne demokratska i evropska, u kojoj se slave osuđenici za oveće ratne zločine u „omanjim“ ratovima, širi nekritičko rusofilstvo i antizapadnjaštvo, podstiču mržnje i sukobi. Sama činjenica da sam Vučić, u više navrata, oštro kritikuje raniju vlast što je „dozvolila da se Crna Gora odcepi od Srbije“, govori kakav je njegov odnos prema Crnoj Gori, Uostalom, više je nego jasno da je većina medija u Srbiji pod kontrolom Vučića i da sva ona orkestrirana kampanja protiv Crne Gore je sve samo ne slučajnost. Nažalost, ono malo malo medija koji nijesu pod njegovom kontrolom naśeli su na kampanje njegovih medija i kampanje crnogorskih tabloida, tako da u Srbiji ne postoje dobre namjere prema Crnoj Gori u javnom mnjenju.
Crna Gora mora svoje mjesto tražiti među mediteranske i zapadnoevropske zemlje, jer je samo tako moguće od nje napraviti trajno uspješnu i uređenu zemlju. Svaka priča o regionalnom ujedinjavanju kao prvom stepeniku ka EU je ogromna zabluda, jer Balkan nije Skandinavija, na njemu preovlađuje neiskrenost i prevarne ambicije, želje za dominacijom, … Uguravanje u nekekave zajednice bilo koje vrste samo vodi daljem produbljavanju svih istorijskih nesporazuma i oživljavanju već viđenih aspiracija.