Za aktuelno.me

Piše: Slobodan Jovanović

Jovanović

Poznati sociolog religije, Mirko Đorđević, pišući o djelovanju SPC, njenom kleronacionalizmu, velikosrpstvu, o uvođenju vjeronauke u Srbiji,  o tome da đeca u školama uče misli Nikolaja Velimirovića, koji „je jasno napisao 1940. godine da se Zemlja ne okreće oko svoje ose ni oko Sunca“, ekstremnom luksuzu, kriminalu, pedofiliji, krađama, … zaključio: „Postoji li rešenje, pitaju se mnogi. Postoji i sastoji se u tome da se Crkva vrati u okvire Ustava i zakona kao što je u svetu svuda.

Može li se SPC u Crnoj Gori vratiti „u okvire Ustava i zakona kao što je u svetu svuda”, ili ćemo nanovo prisustvovati sagi, poput one o jeziku u školama, kada će država ustupcima obesmisliti svaku ideju normalnosti i naznaka da Crna Gora bude dio modernog svijeta i zapadnih vrijednosti. Slušajući što sve dolazi iz krugova podržavalaca bezakonja SPC i statusa države u državi, ima se ośećaj da mi imamo posla sa najretgradnijim i najopskuratnim  idejama vizije društva, u kojem neće važiti logika, standardi savremenog svijeta u oblasti religije, vjere, ljudskih prava, zemaljski zakoni … Nije u Crnoj Gori problem Zakon o slobodi vjeroispovjesti, u Crnoj Gori se vodi bitka svijetla i mraka.

Monteskje je pisao da „ratove nije izazvalo mnoštvo vjera, već nesnošljivost one vjere koja je sebe smatrala vladajućom“. Osokoljenja brojnošću litija, SPC u Crnoj Gori pokazuje očite ambicije da od Crne Gore napravi svetosavsko utočište, svetu srpsku zemlju, ili, kako reče najpoznatiji ratni profiter u jednoj opskurnoj beogradskoj televiziji, „nebeskom srpskom Spartom“, sa najbrojnijim vjerskim objektima po glavi stanovnika i „vjerujućim narodom“ kao najuzvišenijim idealom. Sve ono što oni smatraju svojim uspjehom, to je poraz Crne Gore i njene budućnosti.

Svaki cent koji država uvede kao porez javnost dočekuje na nož, iako porezi postoje u državama da se iz njih održava funkcionisanje države, od vrha do mjesnih zajednica, podižu objekti opšteg standarda, bolnice, škole… Sa druge strane, isti ti koji gunđaju na svaki cent poreza, poklanjaju crkvi višestruko veće iznose koji završavaju u popovskim stomacima, luksuznom voznom parku, rasipništvu, građenju ionako već brojnih crkava, komercijalnim poslovima, investicijama za tržište, itd. Ljudi se nikada ne ponašaju tako iracionalno, niti čine zlo i loše stvari, uporno i dosljedno, kao iz religijskih ubjeđenja. Što je to što je Amfilohije Radović i SPC učinili u Crnoj Gori što je Crnu Goru učinilo boljim i humanijim, ako hoćete i hrišćanskijim mjestom za život? Zaista morate biti fanatik svetosavske, velokosrpske, kleronacionalističke provenijencije pa da u njihovom djelovanju primjetiti bilo što dobro!

U vrlo poznatoj talk emisiji javnog servisa Crne Gore, poslanik čuven kao autor najglupljeg zakona u istoriji prava, tzv. zakona o majkama, na više puta postavljeno pitanje u čemu Zakon o slobodi vjeroispovjesti ugrožava njegova prava, odgovara sa tiradama o otimanju imovine SPC. Pošto on očito nije SPC, na insistiranje voditelja da pitanje imovine ne može biti pitanje njegovih ljudskih prava i prava na slobodu ispoljavanja vjere ako crkve i dalje budu u funkciji kao i prije Zakona, konačno dobismo odgovor koji najbolje odražava litijaške stavove i već navedeno bjekstvo od civilizacijskih standarda modernog svijeta. Reče Poslanik: „Ja hoću da idem u crkvu u koju su išli moji đedovi, a ne da je dijelim sa nekakvom sektom!“ Dakle, njihova su prava ugrožena samo ako nijesu ugrožena prava skoro četvrtine građana Crne Gore koji su vjernici i poštovaoci Crnogorske pravoslavne Crkve, a koji ne mogu ući u vjerske objekte koje su gradili njihovi preci, jednako, ili više nego onih koji litaju, jer među njima ima mnogo onih koji su izbjegli u Crnu Goru u potonjih 30 godina. Ili, da pojasnimo, Poslanik i njemu slični nijesu diskriminisani samo kad su diskriminisani Crnogorci!

Da je dotični gospodin, koji čak priziva evropsko posredništvo, pročitao bilo koji međunardni dokument o vjerskim slobodama, znao bi da to što je on izgovorio spada u eklatantan primjer diskriminacije po vjerskoj osnovi. U više navrata je Poslanik ponovio „jedina kanonska crkva“, kao da to obavezuje državu na diskriminaciju svih drugih, uredno registrovanih crkava. U kojem dokumentu poslanik za takvo nešto nalazi uporište? Pa nema takvog dokumenta. Ali ima dokumenata koji obavezuje državu da se jednako ponaša prema svakoj vjerskoj zajednici, bez obzira na međucrkvene statuse ili međusobna (ne)priznanja crkava.

To što današnja CPC nije kanonski priznata, podśetiću Poslanika na činjenice da su Rusi 1448. objavili svoju crkvenu samostalnost, koju im Carigrad nije priznavao narednih oko 140 godina, da su Srbi 1220. stupili u raskol sa matičnom Ohridskom arhiepiskopijom, a kad su 1346. proglasili patrijaršiju da su upali u drugi raskol i da ih je anatemisao Vaseljenski patrijarh, da su Grci u Kraljevini Grčkoj zbog autokefalnosti bili raskolnici dvije decenije, nešto manje su to bili Rumuni; a u novije vrijeme najduže Bugari – više od sedam decenija… Samo je pitanje vremena kad će Crna Gora povrati autokefalnost CPC. To što je to rečeno na partijskom kongresu DPS-a, mnogo je manji problem nego mješanje vlasti KSHS u formiranje današnje SPC. Pa malo manje mitologije, čitajte istorijska dokumenta prvog reda, ona su neumoljiva u obesmišljavanju vaših, ionako besmislenih, stavova o crkvenom pitanju u Crnoj Gori!

A o đedovima …? I tu bi se dalo što-šta dodati. Odavno je sociološka nauka utvrdila da je nacionalna pripadnost subjektivna kategorija na koju utiču mnogi faktori, poput obrazovanja, medija, porodičnog vaspitanja, društvenog okruženja i svih drugih mogućih okolnosti koje mogu uticati na čovjekovo opredjeljenje. Drugim riječima, vi ste ono što vjerujete da ste. Genetika sa tim nema nikakve veze. Ja ne sporim pravo bilo kome da baštini vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole I, kada je u Crnoj Gori, kroz obrazovanje, medije, publikacije, utjelotvorivano etničko srpstvo u Crnoj Gori i da se deklariše kao Srbin. Ja, naprotiv, mislim da je nepune tri decenije „srbovanja“ Nikole I Petrovića samo jedan mali period u milenijumskom trajanju naroda sa prostora Crne Gore, sa potpuno nezavisnom istorijom, ekonomijom i kulturnim naslijeđem u odnosu na suśedne narode, vjekovnom državnošću, mnogo važniji u formiranju nacionalnog bića u Crnoj Gori.

Ako odemo u istoriju, prvi ikad napisani članak o Crnoj Gori u srpskoj štampi izašao je u Letopisu Matice Srpske, knjiga 2 i 7 u Budimu 1825/6. U njemu, između ostalog, piše o Crnogorcima: “Oni sami po sebi sačinjavaju osobiti i od svih drugih naroda u Evropi sasvim različni narod...“ Ovo navodim kao primjer što su sami Srbi mislili o crnogorskom narodu prije skoro dva stoljeća.

U pismu Petra I Petrovića Njegoša od 5/17. marta 1826. Jeremiji M. Gagiću (Arhivsko odjeljenje Cetinjskog muzeja, Prinovljeni rukopisi, 1826), Petar I piše o novcu  koji je, kao pomoć, poslao ruski car, navodeći da ga šalje „slaveno serbskomu narodu“ : „Meni je udiviteljno što ova tisuća cekinah ne ide pravo crnogorskomu, nego slaveno serbskomu narodu. Može bit neka pulitičeska pričina tomu“.

Vladan Đorđević, srpski istoričar, u knjizi “Evropa i Crna Gora, objavljenoj 1912. u Beogradu, objavljuje pismo vladike Vasilija Petrovića ruskoj carici Jelisaveti od 29. aprila 1753, u kojem piše: “… da mnogi Srbi dolaze u Rusiju i da od milosti Njenog Imperatorskog Veličanstva dobijaju česti i dostojanstva, to sumnje ne može biti da će se neki Srbi bez osnova  nazvati Crnogorcima …”

Ovo su samo neki primjeri, od mnoštva drugih, koji govore da je nemoguće i istorijski netačno srpstvo iz doba knjaza/kralja Nikole, kojeg se i on sam odrekao i prije, i nakon svrgavanja, širiti na čitavu crnogorsku istoriju. Može se tu nabrojati i čuveno pismo knjaza Danila londonskom Tajmsu iz 1856, u kojem on decidno piše o crnogorskom narodu i crnogorskoj naciji, bez pominjanja s od srpstva.

Još je 1882. godine Ernest Renan predvidio da je krivo predstavljanje sopstvene prošlosti neizbježno u procesu stvaranja nacije, ali je količina mitomanije, izmišljanja i laži koje proizvode srpski izvori jednostavno nesnošljiv. Nacionalni romantizam mladih srpskih liberala u XIX stoljeću, školovanih na Zapadu,  prepun je proizvodnje i izmišljanja političkih mitova. Bez posezanja u ovaj segment nacionalne istorije Srba nije moguće objasniti izdanke i pojave srpskog nacionalizma u dvadesetom i XXI stoljeću. Velikosrpski nacionalizam ima bitnu karakteristiku da je ravnomjerno zastupljen u svim političkim ideologijama i posebno u SPC. Sva ta mitogolija, zasnovana na lažima i izmišljotinama, začinjenja novim, još stupidnijim mitovima, zamutila je pamet mnogima u Crnoj Gori. Možda je razumljiv polet i entuzijazam u doživljavanju srpstva krajem XIX stoljeća kao integrativne ideje pravoslavnih južnih Slovena, ali ono je danas lišeno svakog racionalnog osnova i, kao atavizam jednog prošlog vremena, predstavlja golu zloupotrebu u hegemonizmu, velikodržavnim idejama i istorijskoj težnji Srbije da izađe na more. Pitanje saučesništva domicilnog stanovništva u tome lišeno je svakog racionalnog opravdanja i spada u red patologije.

Ono što se danas spočitava Crnoj Gori iz Beograda, da vlasti Crne Gore hoće da zaokruže sopstvenu državnost, što je potpuno legitimno i što rade i radile su sve države, da Zakon i pitanje vraćanja autokefalije CPC predstavljaju dio tog procesa, predstavlja obično licemjerje. Jer, što drugo radi Beograd, iako je svjestan da SPC nema ni legalna, ni legitimna prava na crkvenu imovinu iz vremena kraljevine Crne Gore, nego preko SPC, lažne mitologije, propagandom, svakodnevnim trovanjem preko svih medija, selektivnom istorijom, utemeljuje srpski identitet u Crnoj Gori. Gubitkom najvažnijih crkvenih objekata, simbola crnogorske državnosti i duhovnosti, taj proces se uveliko obesmišljava.

Ta selektivnost čitanja svega i svačega najbolje se ogleda u aktuelnom ponemanjićavanju Crne Gore i Podgorice. Njegoševo djelo se zloupotrebljava u dokazivanju srpstva u Crnoj Gori, ali se čvrsto drže zatvorene oči i um kad Njegoš pjeva: „A da čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju…Kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni Murate, ni za Bonaparte …!“ (Golubica za 1843/44, 5, 18-22). Tako Njegoš ispravno stavlja Nemanjiće u istu ravan sa drugim osvajačima (Muratom i Bonapartom), jer je istorijski poznato da je Stefan Nemanja popalio i porušio sve gradove, sem Kotora, u srednjovjekovnoj crnogorskoj državi, Duklji, osvojivši je 1185. godine. To što se Stefan Nemanja slučajem rodio u Duklji (Ribnici) ne određuje nijedan toponim u Crnoj Gori po njegovom imenu, jer bi onda i mnogi gradovi u svijetu postali nečiji, nečijim rođenjem, da ne banalizujem navodeći neke opskurne ličnosti.

Patrijarh German i Tito

Miloš Minić (nekadašnji predśednik Skupštine SR Srbije) piše da mu je srpski patrijarh German u razgovoru predočio (Arhiv Jugoslavije, 836, II-10): „…da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori bila autokefalna, i da se kasnije śedinila sa SPC. Ako se oni, tj. SPC saglasi sa autokefalnošću Makedonske pravoslave crkve, zašto ne bi u Crnoj Gori zatražili autokefalnost Crkve, kad je Crna Gora u prošlosti imala autokefalnu Crkvu“. Đe vam je bila pamet, drugovi komunisti?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Djuro Vučinić
Djuro Vučinić
09.03.2020-12:39 12:39

Eh đe si bili i ostali komunisti. Vazda isti ,a to saznaš kad ih priupitaš ,đe su bili.Odnos članstva nekih partija koje njeguju komunizam kao vid “multikulturalnosti” u CG je prema crkvenom pitanju ostao isti. Da nije tako i da nije vladajuća elita smetala CPC u, nebi došli u ćorsokak. Trideset god SPC krši osnovna ljudska prava,država joj nečinjenjem pripomaže,a na ulici litijaju tridesetogodišnjaci i mlađi rođeni u ambijentu, stigmatizovane CPC ,i za drugo ne znaju. Sad ta ista vlast poteže pitanje CPC a,i naravno,mlađa generacija se čudi ” o čemu ovi pričaju”. Tu priču oko CPC čuju prvi put.… Pročitaj više »