Autofekalni Amfi teatar

Piše: Goran Popović

Ovogodišnja Vaskršnja poslanica Rista Radovića, raskrinkanog “svjedoka božje ljubavi”, koji se predstavlja i kao mitropolit crnogorsko primorski, otkriva kako je on, zapravo, manje tužan zbog raspeća Hristovog na Golgoti, nego što je potrešen zabranom litija i namjernog zagađivanja Crne Gore glibavim kašičicama, u uslovima pandemije korona virusa. A pogotovo zbog činjenice da će SPC morati da vrati otetu crnogorsku imovinu, a za onu koja joj ostane, da plaća porez.

Zato njegova Vaskršnja poslanica, u kojoj važnije mjesto od Hrista imaju “Staljin, Broz i ideologija sadašnje crnogorske vlasti”, ovaj starac koji je ugazio u devetu deceniju života, zorno pokazuje da se još nerado odriče ovozemaljskih užitaka, svake vrste, i da ih prizemnim crkveno-političkim manipulacijama želi zadržati. A svima je već sasvim jasno da on nije, niti može biti “svjedok božje ljubavi”, jer zbog svih nedjela i izgovorenih gadosti, može biti zapamćen tek kao pogani trgovac “božjom ljubavlju”. Od Ostroga, do Buljarice! Pa i šire.

Zato u njegovoj Vaskršnjoj poslanici i debelo crijevo ima posebno mjesto. Kako i ne bi, kad Risto Radović čitav svoj život ne radi ništa drugo, nego “nebesko” i “ovozemaljska carstva”, posebno u okruženju, obilato “kadi tamjanom” svojim kvazihrišćanskim, nacionalističkim, četničkim, velikosrpskim i intelektualnim izmetom. U suštini, na njegovu žalost, ovo što čini nije ništa drugo do Ristova autofekalna misija, naglasak je na fekalna, koliko god joj, u svom Amfi teatru mržnje i apsurda, želio podariti “božju dimenziju”. Baš tako fekalizovana, ona sada potpuno ogoljava njegovu civilizacijski retrogradnu, svešteničku i (ne)ljudsku dimenziju, sa osnovnim ciljem ponovnog gašenja Crne Gore i njeno vraćanje pod stijeg Srbije i Rusije.

U bek stejdžu Amfi teatra angažovani su razni likovi sa sličnim “hrišćanskim” svjetonazorima. Kao što su pravoslavni mudrolog i “rektor” srednje bogoslovske škole Gojko Perović, protojerej Velibor Džomić, izvjesni Dušan Slijepčević, šef Medijskog centra Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore, još izvjesniji “analitičar Vojin Grubač, i ostale kvaziintelektualne spodobe koje gostuju na ovdašnjim četničkim i GRU portalima.

Teško je razumjeti zašto se među njima našao i uvaženi advokat Dragan Šoć, pravnik visokog rejtinga, koji je, pored ostalog, bio i ministar pravde u jednoj crnogorskoj vladi. Osim, ako mu honorar nije takav da “se ne može odbiti”, što bi rekao don Korleone. No, on je barem pošteno saopštio da je namjera Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori čisto politička: “Korona virus će proći, a uz korona virus bi valjalo krajem godine da ispratimo i ovu vlast?!

Svaka manje tolerantna vlast bi Rista Radovića, zbog njegovog dosadašnjeg “svjedočenja božjoj ljubavi protjerala iz ove države, ili bar na izvjesno vrijeme strpala u “betonjerku. Ali mi ovdje, pa i ta vlast koju smo izabrali, i dalje, izgleda, vjeruje u suživot, međukonfesionalni i međunacionalni sklad. Po čemu smo prepoznati u svijetu.

PS: Zato je, valjda, crnogorski odgovor na sva nepočinstva Rista Radovića, posljednjih decenija, i njegovih likova iz bek stejdža, istovjetan onom Hristovom sa raspeća na Golgoti: Oprosti im, oče, ne znaju što čine!