Piše: Igor Perić
Mogli ste da mu zamjerate mnogo toga ali, sve i da ste htjeli, bilo je nemoguće osporiti njegovu erudiciju, vladanje novinarskim zanatom i jezikom, i nevjerovatan osjećaj da prepozna ko od vojske volontera ili freških apsolvenata, zanesenih idejom žurnalizma, ima šanse da (pro)živi „prokletstvo“ i nastavi da luta bespućima stubaca, istrpi stresove i sa svakim novim redom, naslovom ili iskucanom legendom bude – bliži profesiji.
E taj Goran Popović, iz Dervente, nekadašnji sarajevski student, kojeg je kasnije ratni vihor doveo u Crnu Goru, našao se početkom ovog vijeka na crnogorskoj ćupriji novinarske dekadencije i držao rukama drugu obalu pisane riječi – dajući šansu onima koji su htjeli preko, u nepoznato i život ispunjen praznom hartijom koju treba puniti svakoga dana, iznova.
Srećom po nas koji smo na pragu novog milenijuma imali ambiciju da se „bavimo novinarstvom“ bio je urednik Podgoričke hronike u tadašnjoj Pobjedi. I da pored njega tu bude još nekoliko iskusnih ljudi koji su novinarstvo živjeli. Nijesu svi jednako mislili i dijelili političke stavove, poglede i dileme. Naprotiv, ali su bili dio Pobjede, a ona – crnogorsko društvo u malom.
Bila je to košnica od redakcije, na razmeđi dva vijeka, posljednja svoje vrste, ne samo u crnogorskom novinarstvu. Vrijeme kada su gradske hronike u pravom smislu bile rasadnici novinara, fotografa, budućih reportera, ili putokaz i lakmus papir za one koji treba da krenu nekim drugim stazama u životu. Novinarski purgatorijum, u kojem se na dnevnom nivou gradio stil, učio zanat, ali i raspršivale zablude.
I danas, nakon više od dvije decenije, odzvanja ono Popovo: „Uvrzi bijeli papir“… Uslijedilo bi nakon što popravno vraćanje i ključne sugestije kako postaviti tekst na osnovu raspoloživog materijala ne bi urodile plodom, a odavno su probijeni rokovi za prelom rubrike… Te se lekcije nijesu zaboravljale. U tim se napetim momentima brusila svijest o tome što je vijest i poenta priče.
Najbolje se to učilo u Podgoričkoj, toj živoj knjizi i hronici jednog grada koji je već počeo da prerasta samog sebe. Druge rubrike nijesu mogle, niti imale prostora da hendlaju novajlije, pa je Podgorička bila naš čekić i nakovanj, a mi gvožđe koje treba kaliti.
Nije manje važna bila i okolnost što je tadašnja gradska bila u tehničkom smislu „vintidž“ redakcija. Iako su kompjuteri već bili svakodnevica, kod nas su grmjele pisaće mašine, među njima i drevna „hermes“ čiji je svaki „novi red“ odzvanjao do drugog kraja zgrade. U toj atmosferi stolovi su bili puni šlajfni, mijenjale se trake za prenos otiska slova, urednička crvena olovka parala listove, a frustrirani početnici gužvali papir… Dok vas utrnuli prsti ne nauče da ne traćite vrijeme i resurse, kako vas urednik ne bi vraćao „na bis“ i novo prekucavanje sadržaja.
Nije to, iako je novajlijama moglo da liči, bio mazohizam ili sadizam, bila je to Popova škola. U kojoj se učilo od čovjeka kadrog da i u vinjeti rezervisanoj za rubriku pijačni barometar prepozna priču za naslovnicu.
Zapravo, bio je neko od koga ste mogli da učite o pobjedama i porazima, postignućima i promašajima. Dobrim i lošim primjerima pomogao je da se formatiramo; da ne slušamo, već i procjenjujemo, makar polemisali i konfrontirali se sa njim. Naučio nas je da sami mislimo i odlučujemo, za to smo dobili alat i osnovu – a na nama je bilo hoćemo li to primijeniti ili birati liniju manjeg otpora.
Insistirao je na pismenosti, cijenio i zahtijevao da ne svodite izvještaj na tehnikalije, a bio tu da se nakostriješi ako bi vam prelazio u naviku birokratski, rogobatni stil sterilnih saopštenja, koji bi svaku priču sahranio u startu, a čitaoce odbio u treptaju oka.
Na listi dnevnih zadataka uvijek je, za nas par dežurnih „terenaca“, bilo ono čuveno: ,,I donesite još tri priče iz grada“… Uz pogled ispod naočara koji anticipira nevjericu slušaoca slijedilo bi podizanje obrve i poenta: „Pa, nađite ih“! I naučili smo da gledamo oko sebe, tražimo i nalazimo.
Volio je „Popodnevnu pjesmu“ a Dedićeve stihove govorio efektnije i na topliji način i od samog Šerbedžije. Obično krajem radnog dana, tokom popodneva, kada bi iz tih stihova do nas dopirala težina šibenske jugovine i prodirala u podgoričke avgustovske dane duge kao godina.
Zato je nestanak njegovih učiteljskih dana bespovratna šteta za novinarstvo, a Popova posljednja pjesma – gubitak za sve koji su ga poznavali.
Imao je on i svoje naličje, svojstveno mnogima u ovoj branši; neku dozu autodestrukcije do te mjere izražene da mi se činilo da je nekada najmanje mario za sebe.
U više navrata su ga i ljekari gotovo otpisivali, ali je on prkosio dijagnozama i svaki put pobjeđivao smrt. Ovoga puta, kako reče zajednički prijatelj, smrt je pobijedila njega. U smiraj godine, na potonji decembarski dan 2023.
Pop će ostati cijeloj jednoj generaciji učitelj. Nas, koji se još tražimo između redova, već sjutra čeka prazan, bijeli papir – vječiti usud, ili šansa za preživjele u ovoj profesiji.
Novinarski put
Goran Popović preminuo je u 64. godini, a sahranjen je juče na Novom groblju u Podgorici.
Rođen je u Derventi, a 1981. godine završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu.
Tokom novinarske karijere, radio je i sarađivao sa sarajevskim Našim danima, u beogradskoj Mladosti, zagrebačkom Poletu i Večernjem listu, Radio Sarajevu, Oslobođenju, beogradskoj Politici i Večernjim novostima.
Najdublji trag ostavio je u Pobjedi, u kojoj je radio od 1995, pri čemu je bio urednik više rubrika, ali i zamjenik glavnog urednika.
Nakon toga, dio karijere proveo je u Dnevnim novinama, gdje je bio zamjenik glavnog urednika. Po odlasku u penziju, sarađivao je sa portalom Aktuelno.