“Sve nas manje ima tu”, śeća nas Petar Grašo na surovost koju nam svakodnevno priređuje život trgajući nam iz svakidašnjice vrijedne, drage prijatelje i čestite pregaoce, junake doba svog, koji se nijesu ustezali da istinom i čašću prkose sili. Pred njihovim bešćašćem i sramnim atacima na sve što je ljudsko nijesu se ustezali. Stojali su kano klisurine, stameni, pokazujući svu snagu i žestinu koju su imali, ne prezajući da zaslužne prozovu javno i činjenicama samo pokažu o kakvim se stvorovima radi. Nikada ni jedna riječ koja nije provjerena nije mogla biti objavljena ako prethodno nije jasno dokazana njena postojanost. To je bilo njihovo oružje kojim su branili čestitost istinske novinarske profesije. U današnjoj opštoj isprljanosti, samo su je rijetki imali.
Danas nas napušta jedan od takvih velikana. Gorostas i perjanica crnogorskog novinarstva, drug i prijatelj, beskompromisni borac za svoju Crnu Goru, veliki čovjek novinar velikog stila Goran POPOVIĆ.
Tih, nevelike građe, kazao bi slučajni prolaznik, ili onaj koji ga nije znao. Ličio je na sve ostale. Ali kad mu riječ zagrmi, kao da munje biju svom žestinom i paraju nebo, upozoravajući laž, prevaru, raznovrsne odomaćene falsifikate da im nije mjesto pod ovom crnogorskom kapom nebeskom. Bio je tamo đe se moralo. Tamo đe je to od njega tražila njegova ljudska sila. Da se uvjeri i da vjerno prenese ono što drugi ne umiju ili ne smiju da vide i otvoreno kažu.
Od Gorana se učilo novinarstvo. Ali je mnogo važnija privilegija koju su samo rijetki imali, da uče što je čast i ponos i kakav čovjek mora biti da bi bio novinar. Nije to obično zanimanje. Ono ište velika odricanja. Teže je znatno ako si istinski častan, ali bez toga ti nijesi to čime se predstavljaš, znao je reći.
Takve velikane, o kojima se društvo nikada nije staralo, nije brinula hronična besparica i mala primanja. Nije im to bio motiv, kao velikom broju onih oko njih. Podrugljivo bi se nasmijao i prećutao opasku koja ga nije zanimala. Možda ga je malo i dirala, ne zbog novca nego zbog profesije, ali to nije htio da pokaže. Prezirao je i takvu pojavu i takve pojavnike.
Današ će pojedini od takvih izraziti “istinsku” sućut. I sagnuće glavu da bi još jednim lažnim gestom dokazali da Goran, pišući o takvima, nikad nije pogriješio.
Napisao je na hiljade tekstova. Oštrinom je pośećao one kojima su bili namijenjeni da se na vrate na put sa kojega ih je funkcija i politička moć najčešće skretala. Pa od njih pravila kreaturu koju je sjajno znao da riječima iscrta. Napadali su ga zbog toga, a zar bi to moglo da zabrine velikana. Naravno da nije nikada i to samo zato što je znao da je istina na njegovoj strani. Zato je priča o tome tu đe bi nastala, i završavala.
Opraštajući se od čovjeka za kojim je ljudski zasuziti, ali s ponosom, uspravno kakav je čitav bio, reći ću samo da odlaze veliki a da njihovu prazninu koju ostavljaju nema ko da popuni. Trka za novcem, za benefitima koje politika donosi kroz materijalno, napravila je od mnogih obično ništa. Da bi se to ispravilo i učinilo da opet budemo ljudi trebaće vrijeme i ovakvi kakav je bio Goran Popović. A njih je sve manje i manje!
Počivaj u miru prijatelju dragi i neka ti je laka ova tvoja sveta crnogorska zemlja!
Slavko Mandić
Takvih ljudi u ovom životu fizički više nema, ali vjerujem da su nanovo rođeni u Vječnosti! Svako rođenje, pa i ono prvo prati plač! Neka mu duša caruje u Rajskim Vrtovima!