piše: Prof. dr Vasilije Kostić(Fakultet za menadžment, Herceg Novi)
Prvo pitanje koje treba postaviti pri razmatranju uvođenja bilo kakvih ekonomskih mjera sistemskog karaktera jeste: kakve posljedice po ukupan ekonomski razvoj te mjere mogu imati kratkoročno – sjutra i što je daleko važnije u dužem periodu – u budućnosti.Standard života u jednoj državi zavisi od produktivnosti u korišćenju: ljudskih, finansijskih i prirodnih resursa.
Produktivnost određuje granice održivog nivoa zarada, prinosa od uloženog kapitala – glavnih odrednica nacionalnog dohotka po stanovnikiu. Jedini način da se postigne trajni – održivi rast životnog standarda jeste povećanje produktivnosti. A rast potrošnje bez rasta produktivnosti neminovno umanjuje sposobnost potrošnje u budućnosti – izaziva njeno smanjenje u budućnosti, što znači da sa protokom vremena živimo gore (ovo nam je poznato).
U kakvom odnosu stoji namjeravano povećanje minimalne zarade sa ovih nekoliko osnovnih ekonomskih postulata, odnosno ekonomskih aksioma? U odgovoru na ovo pitanje prvo da razmotrimo suštinu predloga.
Mogli bismo reći, a da to bude objektivna interpretacija suštine predloga, kako se namjerava izvršiti svojevrsni preraspored troškova rada poslodavaca mehanizmom oslobađanja plaćanja državi (doprinosa na zdravstveno osiguranje i uvođenjem neoporezovanog dijela zarade) i prevođenjem plaćanja „na ruke“ u legalne tokove. Ovim se stvaraju uslovi za povećanje minimalne zarade sa 250 na 450 eura i povećanja plate svih zaposlenih oko 17%.
U najkraćem, suština predloga jeste da se prerasporedom troškova poslodavaca (i izvjesnom uštedom, kako se kaže) dođe do povećanja zarada. Dakle, u suštini predloga jeste drugačiji metod – kombinatorika, a ne stvaranje nove vrijednosti koja se objektivizuje kroz produktivnost (jer su troškovi rada navodno čak i nešto manji).
Dakle, u svijetlu naprijed rečenog razmotrimo neke makroekonomske i druge uticaje namjeravanog povećanja zarada.
Saglasićemo se da su preduzeća ta koja stvaraju gro novostvorene vrijednosti, odnosno BDP.
Oni su nosioci rasta i razvoja, pa nije pravo pitanje da li želimo da se povećaju zarade (ko bi se tome protivio i ko to ne želi?), već je pravo pitanje da li namjeravano povećanje minimalne zarade, odnosno plata unapređuje uslove poslovanja preduzeća (oni su glavni stvaraoci, podsjećamo) i kakve makroekonomske uticaje takva promjena može da izazove?
Može li to da nam se lošim vrati ili nas pogurati naprijed i doprinijeti boljem životu u budućnosti ili ne (i ranije je bilo sličnih eksperimenata, pa se nijesu završili dobro)?
Ovo su glavna pitanja na koja treba dati korisne, a ne poželjne odgovore jer ne možemo imati i jedne i druge. Samo jedne na račun drugih.
Zašto postavljam pitanje kakav uticaj namjeravano povećanje zarada ima na unapređenje poslovanja preduzeća? Zato jer od uslova za poslovanje preduzeća (mikroekonomski nivo) zavisi prosperitet ekonomije i društva – tu nema nikakve sumnje.
Ti uslovi se ogledaju u faktorima koji su u vezi sa produktivnošću – da li je podstiču ili je usporavaju. Naravno, nivo potrošnje je jedan od takvih faktora (veće zarade veća potrošnja), ali nivo potrošnje u skladu s mogućnostima a ne preko njih – to se zove održiva granica rasta zarada. U protivnom, potrošnja se preobraća u svoju suprotnost – štetno utiče na ekonomiju. Imperativi okruženja se mijenjaju zavisno od kretanja ekonomije od nisko produktivne do visoko produktivne – od niskog, preko srednjeg do visokog dohotka.
Na niskom stupnju produktivnosti preduzeća konkurišu oslanjajući se nisku cijenu rada – jeftinu radnu snagu, što je slučaj kod nas. Da bismo izašli iz te situacije i krenuli ka višim ili visokim dohocima, nacija mora da unaprijedi svoje inpute, institucije, način upravljanja, ljudski kapital, infrastrukturu, investicije, regulatorne standarde, nivo digitalnog razvoja, znanje…, kako bi unaprijedila produktivnost i stvorila ekonomske pretpostavke za realno zasnovan rast zarada.
Do povećanih zarada se dolazi smjerom: rast produktivnosti, rast dohotka, rast zaposlenosti, rast zarada, a nikako rastom zarada nauštrb produktivnosti.
Rast zarada, ma koliko bio poželjan, za poslodavce je prihvatljiva okolnost samo kada raste produktivnost, odnosno kada rastu prihodi, odnosno dobit preduzeća. Sve mimo toga za njih je opterećenje i balast (zato se poslodavci i trude da imaju manje troškove rada – da manje plaćaju radnike) i umanjuje im šanse za uspješno poslovanje.
Naime, u okolnostima radikalnog smanjenja obima ekonomske aktivnosti, odnosno BDP, rast zarada, makar se do njega došlo i na način rasterećenja izdataka po osnovu rada (kao što je u predlogu), ozbiljan će vršiti pritisak na rast cijena radne snage u budućnosti i na opšti rast cijena, zbog činjenice da je kretanje zarada na niže vrlo rigidan ili gotovo ireverzibilan proces.
To u stvari znači da kada jednom podignete plate više nema nazad samo na više i naprijed i dok stvari stoje dobro i to je dobro.
Kad uslovi poslovanja budu drugačiji, onda se situacija drastično mijenja nagore što, naravno, negativno utiče na stopu zaposlenosti, odnosno na tražnju za radnim mjestima, na produktivnost preduzeća – pogotovu u datim okolnostima slabog ekonomskog rasta (13% je još nedovoljno da nadokanadi 15,2%).
Sve zajedno obara stopu opšte produktivnosti, slabi konkurentnost privrede, što će reći, utiče na smanjenje sposobnosti u stvaranju proizvoda i usluga, odnosno u stvaranju boljeg životnog standarda. Smjestimo li još sve u aktuelni kontekst visokog gubitka radnih mjesta koji je evidentan i vrlo visoke stopa nezaposlenosti (dodajmo i neizvjesnost zbog korone), jasno je da su negativne implikacije jedne ovakve odluke na iole duži rok vrlo moguće.
Bez obzira na to što smo rekli da se radi o prerasporedu (preraspodjela) troškova (nema promjene u sumi samo u strukturi troškova preduzeća) pretpostavka koju nosioci predloga prave i, čini mi se, uzimaju zdravo za gotovo (jer govore samo o onim preduzećima koja isplaćuju dodatak radnicima na ruke) jeste da isplatu na ruke rade sva preduzeća, što nije odgovarajuće jer dobar dio njih to ne čini.
Na takav zaključak upućuje struktura preduzeća u Crnoj Gori gdje dominiraju mala i srednja, a ona se često bore da isplate i sadašnje minimalne zarade, a kamoli da nešto daju na ruke. Uticaj povećanja minimalne zarade će, stoga, na njih biti potpuno drugačiji i sa drugačijim posljedicama (sasvim sigurno negativnim) od uticaja na preduzeća koja su predmet pretpostavki ministarstva.
Uzmimo u razmatranje još jedan mogući makroekonomski uticaj (previše ih je pa bi trebao naučni rad) koji se odnosi na uticaj povećanja zarada (troškova rada) na budžetske troškove u budućnosti. Glomazna administracija će sada trebati veće izdatke (porasti će zarade), a to će značiti veći problem u eventualnoj racionalizaciji državne uprave – uz veće troškove – a to povlači i potrebu za većim oporezivanjem.
Na kraju da kažem i to da stavovi pojedinaca, organizacija i preduzeća – njihovo ekonomsko ponašanje – stoje pod snažnim uticajem njihovih uvjerenja o načinu na koji se postiže uspjeh. Ekonomski progres je proces sukcesivnog poboljšanja elemenata nacionalnog poslovnog okruženja ka boljoj produktivnosti. Ostaje da vidimo da li će uvjerenja kreatora ekonomske politike (pa i ovog predloga) biti u tom smislu ili će mu biti suprotstavljena.