Piše: Miodrag Živković (preuzeto sa facebook profila)
Ubistvo mlade djevojke – Šejle na kućnom pragu, kao žrtve nasilja u porodici, sasvim opravdano je uznemirilo Crnogorsku javnost. Nažalost, kao i mnogo puta ranije, smrt ove mlade djevojke izazvala je lavinu reagovanja koja su korišćena i u svrhu samoreklamerstva, a nije izostala ni politička zloupotreba ove porodične tragedije.
Smatrajući se kvalifikovanim da nešto kažem o ovoj tragediji, jer sam najveći dio svog radnog vijeka proveo u pravosuđu, na to sam se odlučio zbog sramne zloupotrebe smrti ove mlade djevojke u političke svrhe.
Političkim i medijskim pritiskom, uz obilje manipulacija i spinovanja, sav gnjev i srdžba javnosti je usmjerena isključivo prema jednom državnom organu – tužilaštvu. Sve je to urađeno svjesno i namjerrno, jer aktuelna vlast već dugo zadržava kritički odnos prema ovom državnom organu sa neskrivenom namjerom da ga politički osvoji i stavi pod svoju kontrolu. Posebno je tragično i sramno da se smrt ove mlade djevojke koristi za prljave političke obračune.
Za pravilno rasuđivanje o odgovornosti državnih organa za ovu tragediju važno je znati sledeće…
– Tužilaštvo je državni organ koji goni izvršioce krivičnih djela, a policija je državni organ koji vodi računa o bezbjednosti građana;
– Tužilaštvo je u slučaju prijave nasilja nad Šejlom od strane policije, pokrenulo prekršajni postupak protiv nasilnika, a kasnije ubice, na osnovu prijave policije u kojoj su nedostajala dva veoma važna dokaza koja je policija morala dostaviti,…
1. uvjerenja iz kaznene evidencije iz kojega bi se vidjelo da je napadač povratnik (ranije osuđivano lice) i
2. Izvještaja da to nije prvi napad i ugrožavanje sigurnosti ove mlade djevojke od istog nasilnika, kasnije ubice.
Upravo nedostatak ova dva dokaza uz prijavu protiv nasilnika su bili odlučujući da postupajući tužilac kvalifikuje ovo nasilje kao prekršaj, a ne krivično djelo – proganjanja.
Uz činjenicu da policijski timovi za borbu protiv nasilja u porodici u svim situacijama, moraju djelovati preventivno i zaštitnički prema žrtvi nasilja, sasvim je jasno da u ovoj situaciji nijesu tako postupali, iako su imali sva saznanja i o nasilniku i o njihovom ozbiljno poremećenom odnosu.
Kod činjenice da naša policija štiti veliki broj ličnosti i članova njihovih familija, pa čak i u inostranstvu, postavlja se osnovno pitanje, zašto nije pružila tu zaštitu i pokojnoj Šejli kada je dobro znala sve okolnosti ovog, sada već tragičnog slučaja, pa i one okolnosti o kojima nije obavijestila ni tužilaštvo kod podnošenja prijave.
Sasvim je jasno da je u ovoj tragediji fokus javnosti trebalo usmjeriti, isključivo prema policiji, koja je napravila očigledne propuste u svom radu, a ne prema tužilačkoj organizaciji, koja i nije nadležna da brine o bezbjednosti građana.
Sve ovo napisah kako bi bolje shvatili, kako je nesrećna politika uz pomoć svojih medija i ovu tragediju iskoritila zarad svojih prljavih ciljeva i obračuna sa tužilačkom organizacijom, prikrivajući odgovornost policije, koja je svojim ozbiljnim propustima doprinijela da ovo porodično nasilje preraste u tragediju.