Subota, 27 Aprila, 2024
Rubrika:

VUČINIĆ: Vlada nas za račun Srbije ponovo vodi u propast

''Nema razgovora sa onima s Kalemegdana koji su u posljednjih  200 godina poubijali svoja dva kralja, prvoga vođu bune protiv dahija, prestolonasljednika austrijskoga prijestola, kandidata za predśednika njihove države i predśednika Vlade. Nema razgovora s onima koji su 1907. godine bombama pokušali da iskopaju dinastiju Petrovića i 1909. oružanim ustankom da slome državu u korist Srbije. Nema razgovora s onima koji su oružanom silom okupirali Crnu Goru 1918. godine i silom srušili ustavni poredak 1989. i 2020. godine''

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Perom jednoga visokopozicioniranoga činovnika, Vlada je ispisala političku platformu s koje će djelovat u Crnoj Gori i prije nekoliko dana objavila je u beogradskom neđeljniku “Novi magazin”. Utemeljila ju je u pretpostavci da je savremena crnogorska platforma istovjetna onoj iz 1914. godine, koju je prostom rečenicom definisao kralj Nikola. Na pitanje zvanične Srbije može li računat na Crnu Goru kao saveznicu u Prvom svjetskom ratu, telegramom je odgovorio “sudbina je vaša i naša”. A onda je Crna Gora stala iza jednoga bezumnoga čina, atentata na austrougarskoga prestolonasljednika u Sarajevu, izvršenoga revolverom kojega je atentatoru u ruke stavila beogradska državna teroristička organizacija “Crna ruka”, objavila rat velesili Austrougarskoj, dobila batine i izgubila državu. I ponovo Srbija traži da Crna Gora politiku usaglasi s njenim interesima i skače u ambis, ne za njom, nego umjesto nje – kao u Prvom svjetskom ratu na Mojkovcu.

Sadržina platforme ne ostavlja sumnju u namjeru Vlade da nas za račun Srbije ponovo povede u propast. Odiše imperijalnom arogancijom primjerenom vuku iz bajke “Vuk i jagnje”. Došlo jagnje da se napije vode na potoku, kad iz šume banu bijesni vuk željan jagnjećega mesa i drekne: “Kako se usuđuješ da mutiš vodu, koju pijem? Bićeš kažnjen za takvu besprimernu drskost!” Naravno da ga je kaznio i lišio života. Tako nam i Vlada nemušto prijeti da ne “mutimo vodu u Crnoj Gori kao velikosrpskoj šovinističkoj Arkadiji”, jasno nam stavljajući na znanje da je  velikosrpska, šovinistička i anticrnogorska. Polazište svake kritke upućene bivšoj vlasti ali i Crnogorcima, duboko je utemeljeno u velikosrpskome šovinizmu i ekskluzivizmu. Tako da je platforma nemušta prijetnja Crnogorcima, ukoliko se ne prifate svetosavlja i velikosrpskoga šovinizma, da se neće dobro provesti.

Stevo Vučinić

U prvoj tački piše da je prethodna crnogorska vlast distanciranje u odnosu na srpski identitet postavljala kao preduslov za modernizaciju i ekonomski prosperitet, i osuđuje takvu politiku. Dakle, Vlada srpski identitet jednači sa velikosrpskim nacionalizmom koji je mutirao u šovinizam od kojega je prethodna odstupila 1998. godine, i upravo zato  modernizovala zemlju. Ali tek nakon što su je na Dubrovačkom ratištu 1991. godine, proslavili crnogorski rezervisti pod njenom komandom, koji su u ime toga istoga šovinizma slomili čast crnogorskoga oružja i obrukali nas za sva vremena. Doduše, odstupili su od takvoga identiteta da bi izbjegli Haški tribunal za ratne zločine, zbog čega ih je međunarodna zajednica abolirala od odgovornisti, na koncu i Hrvatska kojoj su nanijeli zlo u količini koju će utvrđivati istoričari u budućnosti. Dok je bivša opozicija a sadašnja vlast nastavila s njegovanjem te iste velikosrpske politike, kojoj tepa srpski identitet. Svakodnevno je očituje čak šovinističkim odnosom prema Crnogorcima i svim manjinama. Očitovali su je i u vrijeme dok su bili u opoziciji i ne treba da upirem prstom na pojedine primjere iz Pljevalja, Nikšića, Bijeloga Polja, Berana, Bara i Cetinja, kojih, samo u posljednju godinu dana zabilježenih u medijima, ima more.

Javni dug

U drugoj tački priznaje da se Crna Gora kao bivša jugoslovenska republika, van kompetencija Srbije, emancipovala; razvila je zdravstvo, školstvo i zavidan stambeni fond, te osnovala (prvi put u istoriji) naučne i kulturne institucije, što je tačno. A onda piše da je u međuvremenu, doskorašnja crnogorska vladajuća klasa proizvela javni dug od blizu 80 odsto BDP-a, dodatno generišući akutne identitetske polarizacije. Samo su zaboravili da pomenu da je javni dug Srbije, u čije ime vrše vlast, 28 milijardi eura, i da je ta ista Srbija sa sedam miliona stanovnika napala i srušila tri puta veću Jugoslaviju od 22 miliona stanovnika, između ostaloga, oblajavajući je da je prezadužena dugom od samo 17,5 milijardi dolara; skoro 11 milijardi eura manjim od njenoga sadašnjega duga.

Nije crnogorski javni dug dodatno generisao nacionalnu polarizaciju nego šovinistička politika ondašnje opozicije, a današnje vlasti, poduprijeta fabrikom laži iz Beograda i s oltara i katedre  klirom Beogradske patrijaršije koja ju je dovela na vlast. Pa tvrdi da je prošlogodišnji ustanak Srpske crkve protiv ustavnoga poretka, kojemu je tepala litije, iznuđen pokušajem vlasti da se obračunaju sa Srpskom crkvom. To je bezočna zamjena teza, baš po ugledu na bajku “Vuk i jagnje”. Vuk oličen u crnogorskoj Vladi osuđuje vlast koja je štitila ustavni poredak, na koji je napala Srbija, s ciljem da spriječi realizaciju Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je temeljio pravni osnov da se nezakonito prepisanih 12 kvadratnih kilometara crkvenoga zemljišta, 720 crkava i 84 manastira na Srbiju, ponovo uzakoni na Crnu Goru. Samo nas, kao u bajci, još nije progutala.

Nacionalizam

Napada crnogorski i srpski nacionalizam i piše da ih odlikuje istorijski revizionizam, posredstvom kojega pokušavaju crpiti tradicijski legitimitet kroz (ne)formalnu rehabilitaciju ratnih zločinaca i kolaboranata iz perioda Drugoga svjetskoga rata. Očito Vlada mutirala u skupinu beztjelesnih i anacionalnih bića, angela božjih, koji zemlju posmatraju s neba, čim ne vidi da ona sama, na čelu s predśednikom, fetišizuje šovinistički četnički pokret koji se u januaru 1942. godine “proslavio” zlikovačkim pokoljem 9.500 muslimana u Sandžaku i utvrđivanjem italijanskoga i njemačkoga okupacionoga režima tokom cijeloga Drugoga svjetskoga rata. A ne vidi ni nekoliko vaseljenski poznatih zlikovaca koje je Srpska crkva, koja je i izabarala Vladu, oglasila svetim i pridružila molitvenicima i zastupnicima srpskoga naroda pred nebeskim prijestoljem.

Osuđuje takozvani crnogorski nacionalizam i tvrdi da fetišizuje određene identitetske kategorije (crkva, jezik), dok u podtekstu svoga izraza latentno artikuliše antisrpske sentimente. Te dvije kategorije ne samo da su identitetske nego su suština svakoga bića svakoga naroda, a posebno srpskoga kojega ona zastupa, očitovanoga kroz srpski jezik, Srpsku crkvu i svetosavlje kao političku ideologiju. Pitanje standardizacije crnogorskoga jezika i suštine bića, u ovom slučaju  Crnogorske crkve, koja je depozit crnogorske tradicije i kuture, nije fetišizacija nego duhovna kičma etničkih Crnogoraca; pitanje njihovoga opstanka kao naroda, čemu se Vlada očito ne veseli. Dok u podtekstu naravno da nema antisrpskoga sentimenta. Nego Vlada s imperijalnih visina, kako sam već napisao, jednači velikosrpski nacionalizam, pa i šovinizam, sa srpskim identitetom, a otpor takvoj politici i borbu za crnogorsko nacionalno i državno dostojanstvo naziva antisrpstvom.

Napad sa Kalemegdana

Politika ekvidistance između srpskoga nacionalizma i crnogorskoga odbrambenoga refleksa, uslovljenoga napadom s Kalemegdana na nacionalno i državno biće, koji svaka vlast od 1945. godine na ovamo, evo i ova, imenuje crnogorskim nacionalizmom, doživjela je dva poraza. Prvi put 1989. godine, onu Saveza komunista srušli su pučisti koji su zaśeli na talasu velikosrpskog nacionalizma koji je ubrzo mutirao u šovinizam, i na kraju zavio u crno cijelu bivšu zajedničku domovinu. Drugi put, 2020. godine, Srpska crkva je porazila istu takvu politiku ekvidistance DPS-a na avgustovskim izborima, s tendencijom da zemlju namjerno uvede u haos koji bi nas koštao države. Takva politika premudre i nezahvalne bivše vlasti, po suštini anticrnogorska, trgovačkim poslovima sa Srpskom crkvom pacifizirala je srpski šovinizam.

Dok je Crnogorce brutalno kaznila zato što su je 1998. godine na rukama uznijeli u državničke visine, i tako zemlju lišlila odbrambenoga potencijala, oličenoga u Crnogorcima i crnogorskim institucijama i organizacijama. Nijedna crnogorska institucija nema ni metra kvadratnoga prostora, crnogorski mediji su većinom organizovano i namjerno ugašeni a sve crkve i manastiri i cijela kultruna baština upisani su u vlasništvo Srbije. Dok se u sred Podgorice gordi Srpska kuća od koje hiljade metara kvadratnih i svetosavski hram imperijalnih dimenzija, i dalje da ne nabrajam.

Svaka politika ekvidistance između srpskoga nacionalizma i crnogorskoga odbrambenoga refleksa, s ruke je beogradskim nacionalistima, i smrtonosna je za crnogorsku državu, samo odlaže njenu aneksiju. Jer se velikosrpski nacionalizam ne generira iz Crne Gore nego Srbije, što je potvrđeno 1918, 1989. i 2020. godine. I svaki put, taj uvezeni nacionalizam, zemlju je oborio na koljena, a uspravljali su je najbolji crnogorski sinovi i šćeri. Crna Gora je geostrateško pitanje Srbije koje može da riješi, kao 1918. godine, samo i jedino aneksijom koju priželjkuje, posredstvom građana koji se identifikuju kao Srbi i Srpske crkve koja je ne samo duhovna potpora svakoj anticrnogorskoj akciji, nego i organizaciona, politička, finansijska i diplomatska.

Dok je svijeta i vijeka biće tako, i samo zlonamjerni, kojima na pomen Crne Gore toči crna mast iz očiju, preći će preko te činjenice, i na Srpskoj crkvi duhovno temeljiti Crnu Goru. U geostrateškome smislu, Srbija bi se aneksijom protegla do mora i tako preśekla Balkan po pravcu śever – jug, pomeđu Subotice i Jadrana i uspostavila kontrolu svih puteva koji obalom i kontinentom vode od Zapada k istoku Evrope, i dalje Maloj Aziji. U crnogorskim lukama usidrila bi stranu flotu koja bi bila bezbednosna prijetnja Evrope, i tako s njima višestruko osnažila sopstvenu vojnu moć i međunarodni značaj kao države. A onda, tako osnažena, krenula da rješava takozvano Bosansko i Kosovsko pitanje, ali preko naših leđa i po cijenu crnogorske krvi.

Posljednja i jedina odbrana  državne nezavisnosti Crne Gore su etnički Crnogorci koje svaka vlast u posljednjih 31. godinu doživljava problemom koji se riješava njihovim nestankom. Zato su vlasti ratovale i danas ratuju protiv Crnogorske crkve i crnogorskih nacionalnih institucija. Doduše, donedavno, aktivno su joj pomagali i neki crnogorski inetelektualci gladni sinekura i nezainteresovani za opšte interese, kupljeni da ćute za sitni novac. Uprkos svima njima, danas Crnogorska crkva ima javnu podršku od 32 odsto, a mi ćemo se, kao i 1990. godine, snaći da osnažimo crnogorske nacionalne institucije i odupremo se svakoj anticrnogorskoj akciji. Poručujemo, nema razgovora sa onima s Kalemegdana koji su u posljednjih  200 godina poubijali svoja dva kralja, prvoga vođu bune protiv dahija, prestolonasljednika austrijskoga prijestola, kandidata za predśednika njihove države i predśednika Vlade. Nema razgovora s onima koji su 1907. godine bombama pokušali da iskopaju dinastiju Petrovića i 1909. oružanim ustankom da slome državu u korist Srbije. Nema razgovora s onima koji su oružanom silom okupirali Crnu Goru 1918. godine i silom srušili ustavni poredak 1989. i 2020. godine.

Samo lud i sa zadnjim namjerama bi s takvima, spremnim da nam kuću iskopaju i uvedu u krvavo kolo, razgovarao i pregovarao. Naša generacija, dakle, nema namjeru da pregovara sa beogradskim nacionalistima i svetosavskim šovinistima niti od njih tražimo potvrdu da postojimo. Nacija se ne dokazuje nego iskazuje. Mi se iskazujemo Crnogorcima i nećemo tražiti potvrdu iz Beograda i od Srpske crkve da postojimo, niti nas zanima što oni o tome misle, a naredni smo svemu. Nema Crne Gore bez Crnogoraca, a njih bez crnogorskoga političkoga bloka, kao političkoga eksponenta u Skupštini i u vlasti, Crnogorske crkve kao domicilne, s kompetencijama na cijeloj državnoj teritoriji, crnogorskoga jezika u zvaničnoj upotrebi i crnogorskih crkava, manastira i crkvene kulturne baštine ponovo uzakonjene u vlasništvo Crne Gore. Samoorganizovaćemo se u crnogorski blok, i oduprijet se, a svaku politiku ekvidistance između srpskoga nacionalizma i crnogorskoga odbrambenoga refleksa, nesumnjivo direkno uperenu protiv crnogorskih nacionalnih i državnih interesa, napanut kao anticrnogorsku i pozvat crnogorske građane da za nju ne glasaju.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve