Piše: Ahmed Avlijani
Da ne živim u zemlji čuda bilo bi mi čudno što mi nije čudno to što vlast jedne (i, na moju veeeliku žalost moje) države pokušava da raskrčmi i da drugoj državi dâ (ne da proda – da dâ) sve što može od onoga što u njoj vrijedi, ovako – sve je nekako naopako u redu, očekivano i na neki čudan način – normalno.
Na prvi pogled je, na primjer, čudno da nikom nije čudno to što bi gradonačelnik Budve da Karađorđevićima dâ ostrvo Sveti Stefan, tu fotografiju na pasošu crnogorskog turizma i tu poleđinu fotke svakog turiste koji je imao priliku i sreću da prođe tim dijelom Crne Gore.
Ali, kažem, samo na prvi pogled.
Jer prvo čudo, da je taj nesretnik uopšte gradonačelnik Budve, toliko je čudno da je svako sledeće čudo od njega manje i po onoj staroj – svako čudo za tri dana – ako ne normalno makar očekivano.
Ili, evo još jednog sjajnog primjera čuda u kojem smo se našli, očekovano je bilo da se onomad svi začudimo kada nam je premijer ispričao da je Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG – te zlata vrijedne državne firme, pregovarao sa jednom stranom Vladom, srpskom – provijava iz premijerovog govora, da je proda. Ali, i ipet ništa čudno, skoro se niko nije začudio.
A bilo bi to, zaista, čudno da ne živimo u državi u kojoj je (taj isti) premijer došao na premijersku funkciju sa jednim jedinim krupnim zadatkom – da promijeni Zakon o vjerskim slobodama tako da može lagano, sve po “zakonu”, da toj istoj Srbiji kojoj bi Đukanović (Milutin, da budemo precizni) da PRODA EPCG – DÂ sve ono što išta znači od kulturno istorijske baštine Crne Gore makar kada je u pitanju sakralna, pravoslavna baština ali i sveukupna crnogorska.
Musliman sam, Bošnjak, građanin Crne Gore po porijeklu i rođenju i kao takav tvrdim da je bolje dati, dakle DATI – NE PRODATI, EPCG Srbiji nego im predati npr. Cetinjski manastir ili manastir Ostrog. Jer, kada nekom strancu pokazujem fotografije Crne Gore i o Crnoj Gori mu pričam nakada do sada mu nisam pokazao niti jednu banderu kojom EPCG šalje potrošačima struju ali sam svakom, bukvalno svakom, pokazao manastir Ostrog i Cetinje sa Cetinjskim manastirom.
Na kraju, izgradiće Crna Gora još jednu EPCG i potrošiće svaki euro njegove eventualne prodaje ali Cetinjski manastir, vala, niti može sagraditi niti parama kupiti njegovih pet vjekova postojanja.
Tako ispade da ako ičega čudnog ima u premijerovoj priči o tajnim pregovorima Milutina Đukanovića sa nekim iz Srbije o prodaji EPCG onda je to što je to zasmetalo premijeru. Mada, ako samo malo bolje analiziriamo premijera opet ništa čudno jer smo i na premijerove vratolomne driblinge crnogorske političke i cjelokupne javnosti, od kojih nam se, a posebno DF-u, do povraćanja vrti u glavi – odavno navikli i nisu nam čudni.
Ili, ima primjera koji bi u cijelom svijetu do u srpskom svetu i onome dijelu na koji srpski svet pokušava da stavi šapu bili čudni, trebalo bi biti čudno, a nije, to što vladajuća većina na vlasti održava premijera kojeg ne podržava i kojeg naziva izdajicom, lažovom, pajacem, prodanom dušom, lopovom, švercerom cigareta, …
I mogao bih ovako nabrajati dok Zdravko Lovćen ne premjesti u Vojvodinu ali bi ti, dragi čitaoče, sigurno dosadilo brzo jer vjerujem da ni tebe ništa od ovoga odavno ne čudi.
Šta bi nam, uostalom, moglo biti čudno u sekularnoj državi u kojoj je vladu sastavio crkveni autoritet pa je u manastiru izdiktirao političarima; u demokratskoj, građanskoj i multietničkoj državi u kojoj u Vladi nema nikoga do Srba; u državi koja je članica NATO-a a prvi joj policajac sjedi i prijatno ćaska sa političarem koji je još juče na sred trga javno zapalio NATO zastavu; u državi u kojoj predsjednik odbora za ljudska i manjinska prava negira genocid u Srebrenici a ministar pravde ne priznaje presude međunarodnog suda za čije se presude država međunarodnim ugovorom obavezala da će poštovati; u državi u kojoj se gasi jedna državna avio kompanija koja u danu gašenja leti da bi se osnovala druga kojoj je da poleti trebalo 6 mjeseci i mnoogo desetina miliona eura; u državi koja bi, iako u ozbiljnim demografskim problemima, da se odrekne desetina hiljada svojih građana, usput prilično ekonomski stabilnih koji ulažu u Crnu Goru i koji u životu održavaju građevinski sektor koji je posle turizma glavni uvoznik stranog novca; u državi u kojoj je tuđa zastava, ma koliko bliska, voljenija od svoje; u državi u kojoj se čelnik vladajuće političke partije ruga olimpijcima te države a egzaltirano pjeni na svaku pobjedu sportista susjedne nam države pa i kada bi ta pobjeda bila ostvarena protiv one u kojoj je rođen i živi; u državi u kojoj …
Da skratim, u državi u kojoj je Zdravko Krivokapić postao premijer i to, pride tom čudu još jedno možda veće, samo zato što ga je za to preporučio sada beć bivši “rektor” bogoslovske srednje škole uz ključnu preporuku da ga on kontroliše – ništa ne može biti čudno osim jedne, jedine stvari – da narod Crne Gore još uvijek trpi takvog premijera, njegovu diletantsku Vladu i vlast kojoj je tuđe draže od svojega i kojoj je kriterijum uspješnosti stepen izdaje svoje države.
Ne zadugo. Do izbora.
Znaju to i iz vladajuće većine pa od izbora bježe kao đavo od krsta.
A krst iz ove narodne je, u demokratiji, narod na izborima.
A đavo?
Đavo je onaj što bježi od naroda na izborima i pristaje na sve osim na izbore.