Piše: Andrej Nikolaidis
Ovo, ljudi, ne ide.
Sve je to lijepo: „treba učvrstiti NATO status“ i „oživjeti EU integracije“…
Ali… Pitanje saradnje je pitanje povjerenja. Pitanje povjerenja pitanje je kredibiliteta. Gdje nema kredibiliteta, nema povjerenja, a time ni saradnje.
Povjerenje svakako ne ulijeva činenica da niti jedna od dvije partije koje treba da čine ne okosnicu, nego praktično čitavu „manjinsku“ vladu, dakle ni GP URA ni SNP, nisu glasale za ulazak Crne Gore u Sjevernoatlantski savez. Te dvije partije su, kada je donošena najvažnija spoljnopolitička odluka u zadnjih pola vijeka Crne Gore, imale druge prioritete.
URA je spašavala flamingose po ulcinjskoj solani i sa Amfilohijem od mrskog NATO-a branila livade po Sinjajevini, dok su iz SNP-a jasno stavili do znanja da bi vazda prije glasali za Rezoluciju Informbiroa nego za NATO.
Povjerenje je, jasno, moguće steći. Ali ne tako što se na izborni dan brutalno zloupotrebljavaju državni resursi i vrši crnodžipna invazija na Ulcinj. Ne tako što se, umjesto priznanja grešaka, na opravdane kritike odgovara bahatošću.
Recimo, evo neugodno, a legitimno pitanje. Nije jasno po kojoj perverznoj logici je partija koja je svojeručno ubila crnogorske EU integracije, GP URA, rješenje za ubrzanje tih integracija? URA je evropskim integracijama kao majka koja se naljuti na dijete pa mu u bijesu kaže: ja sam te ubila, ja ću te roditi. Da se podsjetimo: to je partija koja je odmah nakon izbora odbila ponudu Bošnjačke stranke da se formira manjinska vlada koju je bio spreman podržati DPS.
Mogla je ova zemlja, dakle, izbjeći godinu i po destrukcije koju je sprovela vlada čiji je Abazović bio ne portir, nego potpredsjednik – pa time i drugi najodgovorniji za njena nepočinstva. Ali ne: verglali su narativ o „jednakosti dvaju nacionalizama“, sve dok se na Belvederu nisu dosjetili da bi nacionalizam koji je rušio Vukovar i Sarajevo, pokrenuo četiri rata u 10 godina (i sva četiri izgubio, što je svjetski rekord: čestitam), počinio etnička čišćenja i genocid – možda malo preagresivan za saradnju.
Idemo dalje… Je li jasno, premda diplomatskim rječnikom saopšteno uputstvo Gabrijela Eskobara bilo da Frontu nije mjesto u vladi? Pa šta onda u novoj, manjinskoj vladi ima da traži pridruženi član Fronta, najvjerniji Frontov saborac – Joković i njegov SNP? Ko uoči razliku između stavova Fronta i SNP-a o Rusiji, crkvi, Srbiji, Crnogorcima, EU i NATO, zaslužuje Nobelovu nagradu za maštu. Jasno: ta nagrada ne postoji. Kao što ne postoji ni razlika između Fronta i SNP-a.
No baš Frontu – pardon, SNP-u – namijenjeno je više od pola ministarskih mjesta u novoj vladi, pa i stolice u sektoru bezbjednosti. To je uvijek mudro: dati represivni aparat u ruke staljinistima. Šta bi tu moglo poći po zlu? Dok Evropa zbija redove pred ruskom agresijom, Crna Gora se sprema vladu predati partiji koja Putinovu sliku drži u novčaniku a Staljinovu u srcu.
Uz to, SNP određuje ko može a ko ne može u vladu, zbog njih se prepravljaju i prave dupli sporazumi, sa i bez genocida u Srebrenici i osude ruske invazije Ukrajine…
Neka neko, aman-zaman, prekine ovaj cirkus. Koji je, osim što ga je teško gledati, i teška uvreda za inteligenciju.
Sigurniji je gram koke na stolu ispred dva narkomana nego Crna Gora u rukama Dritana i Jokovića.
Rješenje nije manjinska, nego tehnička vlada.
Rješenje krize je najdemokratskija od demokratskih procedura: izbori.
Neka vlada dobije mandat da pripremi izbore, to je sve.
Takva vlada bi trebala biti što šira, da bi takvo bilo i povjerenje u izborni proces. Takvu vladu po svim pravilima mora voditi predstavnik najjače partije u parlamentu – a to vam je, da prostite, DPS.
Da, Crna Gora je u krizi. Ali tražiti rješenje u skrivenim „pošteno, pa ko koga zajebe“ igrama prijestolja temeljno je pogrešno. Ako smo demokratija, a nismo; ako bismo demokratija htjeli postati, a navodno bismo – rješenje krize mora biti demokratsko.
Tehnička, ne manjinska vlada, dakle.