TAKO JE GOVORIO KRSTO ZRNOV POPOVIĆ (1919): Srbija je našla u Crnoj Gori dosta plaćenih izroda da potpišu smrtnu presudu svojoj vjekovima napaćenoj domovini

General crnogorske vojske Krsto Todorov-Zrnov Popović ubijen je na današnji dan, tačnije u noći između 13. i 14. marta 1947. godine od strane pripadnika OZN-e u mjestu Bojanje brdo.

Nakon njegove junačke pogibije Krsto Zrnov postaje i do današnjih dana ostaje simbol borbe za pravo, čast i slobodu Crne Gore! Bio je plemeniti čojski junak, vitez, crnogorski riter jednog herojskog doba, vojskovođa! Cio svoj zivot, kao vojnik, oficir i političar posvetio je domovini Crnoj Gori, njenom barjaku, pravu, časti i slobodi.

U vrijeme kad je kroz crnogorske planine od januara 1919. godine odjekivao ustanički pucanj i kad su se vodile gerilske borbe portiv srpskih okupatora, crnogorski rodoljubi s puškom u ruci pjevali su pjesme Krstu Popoviću i njegovim borcima.

Jedna od najpoznatijih komitskih pjesama glasila je ovako:

“Ko to noćas kroz Cetinje prođe

Krsto Zrnov i komitske vođe

Ako prođes kroz Nikšićke Župe

Srešćeš tamo ustaničke trupe

A pred njima vojskovođu čvrsta

đenerala Popovića Krsta”.

Velikosrpski mitomani i njihova hegemonija nastoje da prisvoje ovog crnogorskog junaka, u dobro poznatoj praksi popunjavanja sopstvenih istorijskih rupa crnogorskom istorijom i tradicijom. Međutim, izvodi iz teksta pravnika i istoričara Novaka Adžića, koji smo ranije objavljivali, ne ostavlja mnogo dilema o tome kako se Krsto Popović odnosio prema velikosrpskom okupatoru.

Ovom prilikom prenosimo dio Adžićevog teksta u kome citira vojno-politički dokument ”Naredbu”:

Kao vojni vođa Božićnog ustanka crnogorskog naroda januara 1919. godine, komandir (major) Krsto Zrnov Popović je,  u svojstvu šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji, prvopotpisani na vojno-političkom dokumentu, imenovanom kao “Naredba”, a donesenog u Gaeti 17. aprila 1919. godine, u kome se kazuje i sljedeće:

“Braćo Crnogorci

Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na teritoriji prijateljske nam i moćne Italijanske monarhije.

Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.

Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se približuje, kad ćemo sa našim starim, dugo napaćenim i omiljenim, mudrim i ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru – čiju slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj istoriji bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih ideala. Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.

Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juče nego po odavno atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život, tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj vjekovima napaćenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće zaboraviti…

Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući agenti danas politički iščezavaju, a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro šest vjekova neće naći nigđe utočište i svak će ih goniti i na njih pljuvati.

Braćo, Pozivate se da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Goru  i našu vojsku zato se mora strogo paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled”.

Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa kapetan Niko Kašćelan je, sa Lovćena 14. oktobra 1919. godine, u izvještaju  brigadiru Andriji Raičeviću koji je bio u Gaeti, o situaciji u Katunskoj nahiji, sukobima sa okupacionim srbijanskim (srpskim, pod firmom Kraljevine SHS) snagama i njihovim janjičarima, kao i o počinjenim zločinima prema narodu od strane njihove, naveo i ovo:

»Mogu Vam javiti da sam još živ s društvom ali sam na neopisanu muku jer je skočila vojska iz cijele Jugoslavije, da nas pošto poto uništi. Ima nekoliko vremena, da u Crnoj Gori puca top i mitraljez bez prestanka osobito u Katunskoj nahiji, koja je postala pozornica očajničkijeh borba, pljački i otimačine imovine jadnom narodu. Srbijanska je uprava upotrijebila sva sredstva da stanovništvo u Crnoj Gori potpuno uništi i raseli ne birajući načina i sredstava s kojim se služi. Vode borbu i protivu nejači, žena i djece i to topovima i mitraljezima a odrasle muške vode po zatvorah; zatvori su prepuni staraca od po 70 i 80 godina. Vrše nasilnu regrutaciju od Crnogoraca pa čak u regrute vode ljude od 50 i 60 godina i takve kao robove pod jakom stražom vode u unutrašnjost Jugoslavije, što s njima tamo biva niko ne zna, ali svakojako zlo i naopako. Vrše takva brutalna nečovještva koja se opisati ne mogu. Čine i nasilje ženskijema, što nikad to nijesu činjeli Austro-Madžari. Narodu su sve opljačkali da je ostao svaki bez igdje ičega na ovom svijetu; to je i za nas naveliko zlo i šteta jer se nemamo odakle ishranjivati. Oni su učinjeli čuda po Cucama, sve su opljačkali i uništili gdje god su došli«, piše Niko Kašćelan.

Jasno je da je, Krsto Popović živio i poginuo kao crnogorski suverenista. Svojim ideološkim revolucionarnim protivnicima, koji su ga gonili poslije Drugog svjetskog rata, poručio je: ”Svoju sam zaždio svijeću. Predati se ne mogu i neću. Imaju pravo da me ubiju, nemaju pravo da mi sude. Da me živog uhvate to neće dočekati. Svoje stare kosti ostaviću u zemlji za čiju slobodu sam cijeloga života krv svoju prolijevao”. I u junačkoj smrti bio je slobodan čovjek: znao je da bi mu, u slučaju da je uhvaćen živ, bilo suđeno pred prijekim revolucionarnim sudom gdje bi imao ponižavajuci tretman. Njegov čvrst karakter nije to dopuštao i zato je radije izabrao smrt u oružanoj borbi s goniocima, nego li zatvor i likvidaciju pred streljačkim vodom.

Nije Krsto što mu zbore, no je vitez Crne Gore!

U Katunskoj nahiji, avgusta 1944. godine Popović pokušava da stvori vojsku, ali bezuspješno. Poslije ovog kraha odmeće se u šumu i skriva se sve do 13. marta 1947. godine. Krsto Popović je ubijen, u svojoj 66 godini, od strane pripadnika OZN-e.

Zasjeda je bila organizovana na Bojanjem brdu između Grahova i Nudola. U okršaju gine Rako Mugoša, dok Veljko Milatović i Šaro Brajović ostaju živi.

Sa pogibijom Krsta Zrnova Popovića okončana je epoha klasične, stare, konzervativne i herojske Crne Gore. Ona je svakako zalazila i bila na izdisaju, a on je ipak bio njen potonji vitez i paradigmatični predstavnik, principijelan, do smrti dosljedan i njoj odan.

Za kraj, da bi čitaocima predočili o kakvom se čovjeku radilo, objaljujemo riječi majke mladog oficira Raka Mugoše na njegovoj sahrani, koji je nakon obračuna sa Krstom Zrnovim Popovićem marta 1947. godine poginuo.

“Rekoh li ti sine Rako

Krsto Zrnov nije svako

Nije Krsto što mu zbore

No je Vitez Crne Gore

Lakše ćete žalit Majka

jer pogibe od junaka”.