“Ko misli da može da živi sam i nema potrebu za drugima ili je Bog ili je zvijer”
Aristotel
Piše: Đorđe Šćepović
Već sam govorio o znakovitosti 2020, o važnosti godine, koja je sa sobom donijela tektonske poremećaje tla i nakon koje više ništa neće biti isto. Ako život proživite u laži, onda taj život i nije vaš. Tek je privid i projekcija nečega što bi trebala biti vaša vlastita stvarnost. A mi jesmo živjeli u laži, dabome da jesmo, u iluziji da aveti nekih prošlih vremena neće opet krenuti u svoj rušilački pir.
Da neće opet pokušati da ostvare svoju jedinu svrhu, a njihova jedina svrha je destrukcija. U onoj trivijalnoj, ali vrlo moćnoj i perspektivi s dalekosežnim posljedicama, 2020. godina označava početak kraha jedne zemlje, koja je, sa svim svojim nedostatnostima i slabostima, bila na kontinentu zvanom Evropa. Avgusta 2020. sve se mijenja. I ne mijenja se vlast (kad bi to bilo tako jednostavno), mijenja se poredak, mijenja se ustrojstvo, anticivilizacija razara civilizaciju, koja bi, da je kojim slučajem podignuta na valjanim temeljima, vjerovatno odoljela varvarskim nakanama osvajača.
No, za prosutom varenikom i tvrđavom na staklenim stubovima nema vajde plakati. To svi znamo, i ne otkrivam Ameriku saopštavajući ovu istinu o nama. I zato ne prolivajte suze nad onim što se dogodilo. Pokušajte da spriječite ono što se događa, i što bi se moglo dogoditi. Ako ne učinimo ništa. Baš zato nikad nijesam pristajao na mantru „30 godina bivših“. Ne, ako su oni i bili neuki i nevješti neimari, pohlepni ili samoživi, zar to daje bilo kome za pravo da ruši, da razara, makar naša kuća bila i od slame.
Znate priču o tri praseta? Vuk na prase svoje pravo ima, pjevao bi Njegoš da je kojim slučajem znao za tu basnu. Koliko god prase bilo lijeno, ušuškano u lažnom utočištu, zar vuk ima pravo da njegovu kuću od slame oduva, da je sruši? Naravno da ne. „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.“ Kakvom tirjanstvu svjedočimo od avgustovskog oslobođenja do danas? Kakvom gaženju ljudskih prava, u, ako je vjerovati Braći Grim i Vijestima, konačno slobodnoj i demokratskoj Crnoj Gori? Ne morate ići daleko, znam da su vaši umovi bombardovani kojekakvim informacijama, aferama, skandalima.
Zadržimo se u bliskoj prošlosti. Slučaj novinara Žarka Božovića jedan je od plodova dugo očekivane slobode. Diskriminacija i mobing nad ovim čovjekom tek je kap u moru nepočinstava aktuelnog režima i njegovih udarnih pesnica. A jedna od tih i takvih pesnica je i Boris Raonić, nezakonito izabrani generalni direktor Javnog servisa. Ovaj ambiciozni politički namještenik od svog ustoličenja trenira strogoću nad slobodnim i samo svojim novinarima Javnog servisa. Juče je to bio Žarko Božović, danas je to Tanja Šuković. Vjerujem da ne postoji niko u Crnoj Gori ko ne zna za novinarku Tanju Šuković. Ženu koja je decenijama gradila Javni servis i dala nemjerljiv doprinos ugledu ove institucije.
Pritisak na Tanju Šuković ne datira od juče. Atak na nju ima svoj kontinuitet. Kao i u slučaju Žarka Božovića i ovđe je riječ o pokušaju da se svaka uspravna kičma u Javnom servisu povije, učini savitljivom. No, neke materijale ne možete oblikovati po svojim željama i namjerama. Uprkos vašem vajarskom umijeću. Neke ljude ne možete slomiti i poniziti. Makar ih profesionalno degradirali, ili im uručili otkaz. Poražavajuće je saznanje da od nekoliko stotina kolega ovo dvoje ljudi javno podržava tek njih desetak?! Razloge za tako nešto nije teško naslutiti. Uplašeni za sopstvenu egzistenciju, u vremenu kad život iz dana u dan sve više košta (u marketima, ne u nekom drugom značenju), neko od straha, a neko od hronične servilnosti, nije u stanju da javno podrži šikanirane kolege. Da se ovo kojim slučajem događa u vrijeme bivšeg režima, vjerujem da bi buka i bijes NVO pravednika parali nebo iznad Crne Gore.
Ali, sve ovo se događa u slobodi, u nekoj novoj i nekoj srednjovjekovnoj Crnoj Gori. Još samo nedostaje lomača za sve neposlušne, pa da scenografija bude potpuna. Ipak, ljudi koji ne pristaju na takav koncept pozorišta remete davno projektovanu dramaturgiju. A ti ljudi znaju da pozorištu ne trebaju zidovi. Ti ljudi su na ulici. Nekad ih je 20000, nekad 5000, nekad ih bude 100, ili 50, ali oni su tu. Tu su i Iva i Saša, i Sanja, koji su odavno otišli iz Crne Gore i svoje živote žive u jednoj drugoj zemlji, ali Crnu Goru nikad nijesu napuštili, niti je napuštaju danas, kad joj je najteže. I mnogi drugi, koji ne moraju da budu tu, jer mogu biti u Londonu, Sidneju ili Pragu, ali oni su tu, zbog Žarka, zbog Tanje, zbog istine o svima nama.
I sve su to moji ljudi, i svakom od njih kažem Ti, i ne ljute se, jer Ti kažem svakom koga volim, čak i ako ga ne poznajem. Neće zamjeriti Prever na ovoj mojoj interpretaciji Barbare. Neće, siguran sam da će razumjeti.