Stefan Nemanja (TOBOŠ: ”SVETI” SIMEON …) – zlikovac i krvnik slavnih Dukljana, jedinih predaka nas Crnogoraca sve tri vjere; zakonitost sindroma nesojskog neprijateljstva izvanjaca-izbjeglica spram Duklje-Zete-Crne Gore (DIO III)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. Bajković, arhitekt

Crnogorke i Crnogorci, pripadnici svih naroda i sve tri vjere – ne smijemo zaboravit’ da je vandal Stefan Nemanja, liše toga: što je bio agresor, okupator Duklje i zlikovac, zlotvor i krvnik našijeh predaka Dukljana; da je sa ovdašnjeg prostora zanavijek istrijebio našu slavnu dinastiju Vojislavljević; počinio i nečuven kulturocid, odnosno – uništio sve dukljansko-zetske skriptorije i svakoju samostansku biblioteku i sve spomenike pisane latinskim jezikom, i tijem i tako, sa lica zemlje – zbrisao cijelu jednu sjajnu, veličanstvenu kulturu!

Dozvolite mi da pojasnim: skriptorij (latinski: scriptorium) je bila pisarska radionica (prostor, odaja), koja se obično nalazila pri samostanskim bibliotekama, đe su se u srednjem vijeku pisale i prepisivale knjige i spisi.

Tvrdim da je ovo užasno Nemanjino zlođelo, za sve nas postojbnike Crne Gore – gubitak u kulturi ravan gubitku aleksandrijske biblioteke za vaskoliko čovječanstvo!

Pomislimo na današnje posrbalje-posrbice (srbo-četnike) u Crnoj Gori, koji:

• slave ovoga agresora, okupatora, zlikovca, zlotvora i krvnika svojih/njihovih predaka;
• u čast toga zločinca (bajagi-toboš-navodno ”Prepodobnog Simeona Mirotočivog”) litiju neđe o koncu februara tijema ulicama razvlače;
• hram u Beranama izgradiše – a sva silna zla je činio (i) njihovim precima, kojima je neviđeno brutalan dželat bio!

Kako to objasniti?

Kako uz to, a mimo još ogromno toga (samo primjerice radi) – objasniti:

• da ovdašnji brojni nesretnjici navijaju protivu reprezentacije svoje domovine, odnosno – navijaju za reprezentacije druge države, iz koje su nam/im i Nemanjići i Karađorđevići ka’ najsuroviji neprijatelji dolazili, i iz koje nam je vazda i u kontinuitetu: svakoje zlo, fukarluci, podvale i prijevare dolazile;
• da ovi isti ”navijači” alaburde (na silu) ‘oće pa ‘oće da su neko drugi, a ne oni koji to suštinski i zbiljski jesu;
• da ponižavaju svoje čisto i uzvišeno crnogorstvo – a identifikuju se sa nečim tuđim, pođekad šporkim i sramnim, tj. da više vole tuđu sramotu no svoju slavu;
• da ljube srbaljsku zastavu pod kojom su nam/im stizali mrzitelji svega ovdašnjega i progonitelji svega isključivo dukljanskoga-crnogorskoga, a svoju veličanstvenu zastavu znadu u oganj uždit’!

Odavno odgovorno tvrdim, da kojijem slučajem mi ostali (mnim na nas normalne postojbnike Crne Gore i rodoljube – koji znademo ko smo i što smo, koje nam je porijeklo, đe nam je mjesto i u tomu smislu dalje) – angažujemo najpoznatije svjetske: psihologe, sociologe, povjesničare, filozofe itd., sile nema da biše svi ti liječnici i naučnici umjeli dijagnozu našijema sunarodnicima postavit’, a samijem tijem teke sile nema da bi nam za tamo-njih mogli saopštit’ da im spasa ima!

Velim angažujemo, zarad toga što skoro po navadi onaj koji je ”u glavu bon” (poput ogromne višine ovdašnjih posrbica) neće ili odbija da se liječi, pa mu je često liječnika potrebito opskrbiti.

Ukratko – radi se o takvim karakteristikama ovdašnjih srbo-četničkih mentalnih sklopova, koje moždane ćelije savremenih ni najboljih svjetskih naučnika-stručnjaka ne mogu apsorbovati!

Kako nešto podobno (slično) u vaskolikoj povjesnici čovječanstva do dana-danjega na planeti Zemlji nije postojalo, ovi stručnjaci bi se u veljemu čudu našli i ne bi se uopšte snašli, pa bi – shvativši da nijesu imali rašta na ove bande hodit’, onako smrknuti i bez imalo kajanja na (recimo) Trgu nezavisnosti u Titogradu ili Balšića pazaru na Cetinje – svoje doktorate javno izbucali, i iz Crne Gore strkli glavom bez obzira, da im česovo ovdašnje srbo-četničko ludilo ne prijene – da se ovđen ni djeličkom slučajno ne biše okužili!

Povrćem se Nemanjinoj ”svetosti”, odnosno – načinu sticanja njegove ”prepodobnosti”.

Eto, kakvog ”divnog hrišćanina” i balkanskog kasapina Nemanju u Manastiru Hilandar zamonaši najmlađi mu đetić Sava, i proglasi ”svecem”, navrh samo jedne godine pošto je 1199. umaro(!), i to čak, ni manje ni više no – ”mirotočivim”!

Sve sama znamenita srbska posla!

Nebeskomu narodu i ne nampada da se spušti na zemlju i odgovorno i objektivno sagleda svoju tokom povjesnice često tužnu i sramotnu zbilju zastiđa dostojnu, pa ni ovaj anti-hrišćanski ”detalj”!

Za nas Crnogorce (pripadnike svih naroda i vjera a potomke slavnijeh Dukljana), ova zločezbina i ovi krvnik našijeh predaka, može bit’ samo puka suprotnost od ”mirotočivog”, što jasno znači da je on doslovice: Sveti Simeon Smradotočivi!

U knjizi, koju mimogred svima vama preporučujem – ”Žitije Savino”, njezin autor Bogumil monah, pomeđu ogromno toga drugoga i važnoga, veli – da je Sava svu noć dragu do u osvit zore, kad je kanonizova’ tatu svojega, utrpava’ miro (mirisavo ulje) u drob umrlog Nemanje, da bi śutri dan ujutro ovaj, kako ga Bogumil monah nazva: ”smrtosejac i svom i tuđem narodu” – zamirisa’, tj. da bi iz njega protočilo to silno miro.

Ne želim propuštiti da naglasim da, vala – niđe ne intrah, ne pročitah ili čuh da je Sava ”osudio” neviđene očeve zločine počinjene po Duklji i spram bogumila, ili da se je – ka’ ”hrišćanin” – barem, što bi se reklo, ogradio od užasa očevijeh zločina.

Sve nam to zbori o samom Savi ka’ pravom i divnom ”hrišćaninu”!

No, što drugo očekivat’ od Save, koji je dozvolu za osnivanje autokefalne crkve i proglašenje sebe za njezinog vrhovnog svještenika, dobio od cara Teodora Laskara i patrijarha Germana, tako što ih je podmitio sanducima punanim zlata!

Nije takvo činjenje za tkz. SPC ništa usamljeno – i prije 100 godinah su za mito od meleon i po francuskijeh franaka u zlatu dobili tomos! 

Najčuveniji vizantolog Georgije Ostrogorski, veli – da je Sava do autokefalnosti i te pozicije došao samo na jedan način: otvoreno je zgazio sve moguće kanone (crkveni zakoni) pravoslavlja.

Zarad takvoga nekanonskoga (i hohštaplerskoga) čina, ohridski arhiepiskop Dimitije Homatijan, pod čijom je jurisdikcijom bila crkva u Raškoj, maja mjeseca 1220. godine, u svojemu pismu bača anatemu na Sava prokletoga (ovako ga hotimice i argumentovano zove autor jednog teksta – ne mogu se śetit’ njegovoga imena).

Čitaocima koji nijesu imali priliku pročitat’ ovo pismo Dimitrija Homatijana, iskreno ga preporučujem (naravno, ima ga na internetu).

Nekizi vele da u njemu nije riječ o bačenoj anatemi, no o prijetnji anatemom (i ovđen je opetovano riječ o znamenitoj ”srpskoj raboti”).

Ohridski arhiepiskop jasno i glasno veli-piše Savi, da – ukoliko ne postupi ili učini: to, to, to i to – bača anatemu na njega itd.!

Kako se zna da Sava niđe ništa nije učinio ili posluša’ od toga nabrojanoga a zahtijevanoga – pitam: kakav je zaključak jedino moguće donijet’ glede te anateme, tj. konkretnog čina anatemisanja?!

Kad sam već kod ”pusulica” ili ”pozdravnica” koje u svojemu arhivu i pedigreu pośeduje tkz. SPC, da nehotice ne propuštim spomenut’ i ono prokletstvo bačeno na: srpsku crkvu, tadanjeg ”patrijarha”, cara Duška i cijeli srbaljski narod od strane carigradskog patrijarha Kalista o koncu 1352. ili začetkom 1353. godine!

Mimogred, za ovoga Savu, po kojemu se (bajagi-toboš-navodno) dadoše imena poput Savin: kuk, voda itd. (što je, ako zbiljski sagledamo stvari, priča za avetinje), spomenuti Bogumil monah, ka’ njegov savremenik, nedvosmisleno tvrdi da je Sava bio homoseksualac.

Molim lijepo, barem danas sva prava jesu i, naravno – sve slobode moraju biti dozvoljene i prihvaćene, ali – bojim se, kako takvi Savo baš u tomu smislu ima svoje ”drugare” ili istomišljenike i ”našljednike” među (nekizi tako rekoše – pa tako eto i čuh) pojedincima srbo-četničko-klero-fašističko-anti-crnogorskog i bahatog čopora na vlasti u Crnoj Gori – da će posebice baš njima, sporad osobitog pijeteta, nampanut’ da pođešto još krste (recimo) Savina: šija, gužnjača, slijepo crijevo itd.

Poslije svega, jedan vaspitač bojovnika protivu crnogorstva još kaže da je crkva u Kraljevini Crnoj Gori bila ”svetosavska i vidovdanska”!

Ja njemu ovđen javno velim da ne laže, zarad toga što je to (i jedno i drugo): podla, prljava-glibava, drska laž i nesojska izmišljotina-lažavina!

Naša tobošnja ponešenost za Simeonom i Savom je:

• prije 700-800 godina, na ovim prostorima, na silu uvožena;
• potom vjekovima i vjekovima blijedo (da bljeđe nije moglo bit’) tinjala – bolje reć: suštinski nije ni postojala, više noli za bilo kojim drugim i to manje važnim svečevima;
• onda počev od 1856. godine, kroz ime ovoga mlađega na ”fine” u crnogorskim osnovnim školama nametana (ovo je, naravno, inicirano od strane izvanjca u Crnu Goru – ”vrlo pouzdanog” mitropolita Nikanora Ivanovića);
• tokom okupacije od 1918-te pa dvije naredne decenije, pod moranje nametnuta;
• u potonje tri decenije nam se opetovano neprirodno, agresivno i po svakoju cijenu nameće, osobito kad je u pitanje ovi stariji i zapostavljeniji Simeonov anti-hrišćanski lik.

O koncu, a glede one zakonitosti sindroma nesojskog neprijateljstva izvanjaca-izbjeglica spram Duklje-Zete-Crne Gore – moram priznat’ da nemam ni jedan konkretan podatak (mnim imenom i prezimenom): đe su se ka’ neprijatelji Crnoj Gori danas odazvali našljednici (krvni potomci) onijeh brojnih izbjeglica iz Hercegovine u doba Veljega rata, koje unazad skoro 150 godinah prihvati i zbrinu nesretnja Crna Gora, a koji jednijem dijelom i ostadoše da žive ovđen.

Lako je i sa 100% sigurnošću pretpostaviti da su viši dio njih članovi ili barem glasači srbo-četničke koalicije ”Za budućnost Crne Gore” i srbo-četničkih ”Demokrata” (nevaljatni URA-ši valjaju spomena koliko i fundać u neopranu ćikaru – i to od ičer).

Znači, sve je davno započeto sa izbjeglicama zlim Nemanjićima, pa se nastavlja sa onijema iz Hercegovine, a potom (prije 100 godinah) slijede krvavi Karađorđevići.

Ostalo je još da spomenem savremene izbjeglice iz 90-ih godina prošloga stoljeća, i njihovo učešće u održanju kontinuiteta predmetnog (tradicionalnog) sindroma, odnosno – njihovo (najvišijem dijelom) učešće u otimanju ili zadržavanju već otetih svetinja tokom litija, i izbor klero-fašista na vlasti u nesretnjoj Crnoj Gori, koja im nezahvalnima sve to svojim maloumnim gostoprimstvom dozvoli.

Nikad se pameti dozvat’ nećemo!

Bojim se da bi nam sad i to prizivanje bilo pozno – kad se već na svojim greškama na vakat naučit’ ne znadosmo.

U ovi tekst sam uložio pisat’ rimom, pa da ga jednijem naravoučenijem svakojem Crnogorcu – rimom dokončam i okončam:

Vazda tamo neđe vanka podrži i pomogni Srbalje izbjeglice – samo ih ni pod razno ne puštaj preko svoje granice!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta