SEKSUALNO UZNEMIRAVANJE DJECE: (NE)postupanje nadležnih šalje lošu poruku žrtvama i ohrabruje prestupnike

U januaru prošle godine sa radošću je objavljena vijest da su u našoj državi na snazi strožije zatvorske kazne za počinioce krivičnih djela protiv polnih sloboda, učinjenih prema djeci i nemoćnim licima, te da će pedofil nakon izlaska sa robije ubuduće biti pod višegodišnjim obaveznim nadzorom, a podaci o njima naći će se u registru.

Iako je prošlo više od godinu, od registra i nadzora počinilaca ni traga ni glasa. Samo odjekuju naslovi u medijima i to prijavljenih djela sa demotivišućom sankcijom. A koliko ih tek odjekuje u tišini, jer i statistika pokazuje da se svega deset odsto prijavi, a za ostala se nikada ne sazna.

U momentima kada je javnost svakih nekoliko dana šokirana viješću o ugrožavanju sigurnosti naše djece – nadležni organi u Crnoj Gori to nazivaju “prekršajem”. Da li je, recimo, novčana kazna adekvatna za muškarca koji je u Bloku VI presretao djevojčice, skidao se pred njima i upućivao im vulgarne riječi?

Predsjednica Udruženja Roditelji Kristina Mihailović kazala je za Portal Aktuelno da su se oni godinama zalagali za izmjene Krivičnog zakonika u cilju zaštite djece od pedofila – ali da “đžabe” mijenjamo kaznenu politiku ako se postupa po nekim drugim zakonima.

“Mi svakodnevno imamo situaciju da ako neko seksualno uznemirava našu djecu bilo gdje na ulicama ili kako je nedavno bio slučaj i na plažama ta djela se ne kvalifikuju kao krivična djela – pa krivični zakon ne može da se primjeni. Takve vrste djela se posmatraju kao remećenje javnog reda i mira ili prekršaj i za to se dobija kazna do 1000 eura”, odnosno dva mjeseca ako se kazna ne plati.”

“Registra nema, a nije poznato ni da li postoji nadzor prestupnika”

Ističe da su više puta postavljali pitanje Ministarstvu pravde o ovim problemima, ali da nijesu dobili odgovor.

“Većina odredbi zakona od 8. januara prošle godine nijesu počele da se primjenjuju jer nijesu pripremljeni podzakonski akti koji treba da omoguće njihovu primjenu – počev od registra, zatim nadzora počinilaca kod kojeg mora biti tačno definisano ko, kada i kako nadzire lica nakon odsluženja kazne.”

Mihailović smatra da su posljednji slučajevi uznemiravanja naše djece samo nastavak onoga što se dešava neko vrijeme.

“Pitali smo Osnovno državno tužilaštvo nakon ovih slučajeva u Podgorici da nam objasne šta neko zaista mora da uradi našoj djeci da bi to moglo da se kvalifikuje kao krivično djelo. Da li treba da dođe do konkretnog čina da bi neko to tumačio kao napad na dijete”, kazala je Mihailović, dodajući:

“Ovakvo postupanje – odnosno nepostupanje po zakonima važećim koji podrazumijevaju krivičnu odgovornost šalje vrlo lošu poruku porodicama i djeci. Drugo, ohrabruju one koji razmišljaju o takvim djelima – jer zašto bi se libili da tako nešto urade, kada će za to morati da plate samo 1000 eura i na taj način odgovaraju. Da li ovo može uopšte da se nazove odgovaranjem?”

“Žrtve u strahu da prijave – gube povjerenje u sistem”

Još problematičnija je poruka, ističe Mihajlović, koju šaljemo onima koji razmišljaju da prijave ova djela.

“Vrlo dobro znamo da je svega deset odsto ovih djela ono što nam je prikazano, ostalo ostane neprijavljeno i nikad se ne sazna. A na ovaj način ćemo doći da ni taj procenat nećemo imati, jer će lica da strahuju da će njihova bezbjednost dodatno biti ugrožena – jer su tu osobu uopšte prijavili”

Mihajlović zaključuje da je ohrabrujuće što su djeca upravo bila ta koja su prepoznala slučajeve koji su dospjeli u javnost, što je pokazatelj da roditelji razgovaraju sa svojom djecom.

“U ovakvim slučajevima i svim slučajevima koji se tiču djece naši sudovi i tužilaštva bi morali biti mnogo brži i djelovati po hitnom postupku. Međutim, kod nas se ne vodi računa pa procedure traju dugo, ne usvajaju se preporuke da se djeca ne ispituju više puta, da ne dolaze u kontakt sa osumnjičenima – a i to se dešavalo. A sve to šalje lošu poruku roditeljima i djeci da ne očekuju od sistema da će ih zaštititi”

“Da li nam je potrebna žrtva kako bi posmatrali pedofiliju kao krivično djelo?”

Stručnjaci u praksi razlikuju pedofile od “seksualnih zlostavljača djece”. Kada je riječ o takvoj klasifikaciji poremećaja to su dvije odvojene kategorije koje se djelimično poklapaju. Odvajaju ih jer postoje seksualni zlostavljači djece koji nisu pedofili i koji koji jesu, a i ona kategorija koja ima sklonosti prema djeci – ali ne vrši seksualno zlostavljanje.

Da li naši nadležni organi ovu drugu kategoriju smatraju nedovoljnim alarmom za pokretanje konkretnih koraka i da li treba da čekamo nečiju tragičnu sudbinu kako bi konačno reagovali na vapaje roditelja i djece? Odgovore na ova pitanja ćemo, po svemu sudeći, pričekati još neko vrijeme…

K.P.