Ringe Ringe Raja i Marija skakačica

Piše: Slavko Mandić

Kako i priliči i kako znamo da jeste, evropski i klerošovinistički, četnički i neočetnički „akademski“ zbor održao je u Nikšiću (a đe bi danas drugo) velelepni svetosavski bal. Ljepota poroka je bila gledati kako se učesnici ove kulturno istorijske manifestacije za pamćenje, vriskom dovikuju, međusobno dijeleći strofe krvavoga pira njihovih vrhovnih ideologa. I svetaca, zvijeri u ljudskom obliku, poput Milorada Vukojičića Mace, popa crkve Srbije iz Pljevalja, koji je nemilice klao u ime crkve a za račun ideologije srama, ljudske pogani i krvavog nesojluka. Crkva ni tada, kao ni danas nije marila što su njeni krilatnici ratni zločinci i što u njima nije bilo ni kapi duhovnosti. Jer tako su učeni i tako se napajali na pojilu nacional šovinizma, čiji je jedini cilj bio stvaranje velike Srbije, etnički potpuno očišćene od svih drugih naroda i narodnosti. A znalo se i tada da oni sami, u velikom broju slučajeva, pojma nemaju ni od koga su ni čiji su. Zato su se možda i izrodili u koljače, ubice, krvopije, mračne fizionomije zla svakog vremena u kome su dejstvovali.

U dvorani grada pod Trebjesom, koji danas crveni od jada koji ga je zadesio, dešava se svetosavski bal, ili pomama od Urnebesne komedije zla. Tu su i dame, doćerane, bez i malo dosluha sa svetosavskim lamentom, bar malo u dubini duše, ali potpuno neometane od sopstvene savjesti. Pjevuše uz grmljavinu strašnog orkestra stvaralaštvo Njegoševog laureata Baju Malog Knindže. I brojnih drugih svakodnevnih jadikovki. Pa zar ih makar malo ne dotače poetski igrokaz sekretara Skupštine Glavnog grada Podgorice Miloša Giljena, provjerenog kadra šefice podgoričkog parlamenta Jelene Borovinić-Bojović, koji se derao iz svega glasa uz sramni odlivak lične bijede urličući :”Leleču Turci, kukaju bule”.
Sa njim u dobrom dijelu elektroprivredni sistem koalicionih snaga Za budućnost Crne Gore. Za mračnu budućnost, svakako, jer ko može ovu pjesmu, trag mu sigurno smrdi nečovještvom. Može, eto uvjerili smo se funkcioner Giljen.

Pogodili su ga pogani stihovi u sred srca. Bio je u transu, pridržavajući se za kolege četnike, horske interpretatore sve češćeg zla koji se može čuti kako se ori nekada slobodarskim Nikšićem. Zar tim damama, uz bogatu trpezu ne zaprije kad čuše Giljena, ali zaštio bi kad nije dok su posmatrale likove svetosavske karikatologije?

U angažovanom vjersko-turističko reakreativnom četničkom ambijentu na ulazu je kreator nove crnogorske stvarnosti.

Ringe Ringe Raja i njegova družina iz mašte. Konačno dosanjana. Ne puštaju nikoga ko je bez specijalnog biljeta. Od one ispod šatorskog naselja ispred Skupštine kojom i kriv i dužan danas presjedava, pa do brojnih akcija bez ikakvih značajnijih reakcija javnosti, čiji je, malo po malo, postao istinozborac. Kao i onima iz stranih diplomatija, koji mu dolaze gotovo koliko i lični prijatelj Jovan, u mantiji do poda. A on navrat -nanos unosi u kabinet ničiju zastavu, da se ne osramoti pred strašnim gostom.

Da, da, to je onaj koji vlastitim autoritetom čuva svoj poetski narativ:“Leleču turci, kukaju bule“. Onaj isti koji je nedavno saopštio bez stida i srama da ne smijemo dopustiti da se tama nacizma i fašizma vrati. Reče on u nastavku i ovo: „Stradanje nevinih ljudi i mržnja prema bilo kome zaslužuje svaku osudu, a žrtvama ovog zlog vremena iskazujemo najdublje poštovanje”. Pa ljudi je li to moguće , kazao bi na to proslavljeni Mladen Delić.
Zar ni trunke stida ni srama za dosad učinjeno?

I opet ništa od javnosti. Tu i tamo mrva od naroda i po neki intelektualac. Ostali stoj, po naredbi Ringe Ringe Raja. I stoje kano klisurine.

Dok četnici poju sram, jedan drugi dogodio se u automobilu nacionalnog javnog servisa. Marija koju je Cetinje prigrlilo kad joj je porodica pobjegla iz Knina. I primilo je kao svoj rod. Čojski, kako i treba kad je čeljade u nevolji. Ova skakačica u vis, kojoj je DPS nudio da bude u vrhu liste na prošlim izborima, a davao joj i šakom i kapom, za zlatnog orla na državnoj zastavi kazala je jasno i glasno da je kokoška. To čak ni ovi prethodno opisani nijesu nikada izgovorili. Skakačica Vuković jeste, i to ni malo slučajno. Naravno, na nacionalnoj televizi je to emitovano bez ikakvog problema. Pa ni urednik toga nečega nije ni glas puštio da upozori Mariju skakačicu. Onu istu Mariju koja je nakon jednog od skakačkih uspješnih rezultata, kada su joj Cetinjani priredili noć za pamćenje, zorom već otišla da se ispovijedi na grob Amfilohiju. Možda slučajno, što mislite.

Danas je atletičarka, poučena od nekog licemjera slične vrste, uputila duboko izvinjenje zbog nepromišljene izjave, jer nikad, kako je kazala, ne bi namjerno unizila grb i zastavu svoje zemlje.

Ma nije moguće. Što zbori đevojka? Omaklo joj se ili joj se učinjelo da pobrka toliko da ne može razlikovati zlatnog orla od kokoška. Ili je možda đe odlazi u pohode to čula, pa joj se sviđelo i dobro je upamtila. Zato joj ne treba vjerovat. Jer nije mala i dobro zna što čini. A mi, vjerujući joj očigledno nijesmo. Bar ne mnogi od nas.

Što se mene tiče, poslije posjete Amfilohijevom grobu, nakon slave koju su joj cetinjani priredili u sred prijestonog grada, njeni rezultati su za mene isti kao kad igra Đoković. Nema ih i ne postoje. I neće ih biti. Jer, kome Crna Gora nije na srcu i ko ne poštuje njena znamenja, njenu slavnu istoriju i tradiciju, njeno antifašističko trajanje i slavnu iskru slobode, ne treba nam baš ni malo. Pa da svaki dan osvaja sva svjetska zlata.