Rekvijem za Đota

Piše: Dubravka Jovanović

Za sjećanje na ljude za koje i kada odu i kada ih pokrije trava, misliš da su i dalje sa nama ne trebaju datumi. Za jednog, kako bi Cesarić kazao  u pjesmi Kad budem trava-

Ako me kada stanut i kosit
Neće mi bola nanijeti kosa
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa, ipak se nametnuo datum.
I to, nećete vjerovati, Prvi april dan šale i varanja. Nimalo slučajno u horoskopu čovjeka koji nije davao banke za datume, godišnja doba, ma ni činjenicu što je uopšte rođen.

A otišao je u nove prostore 1. aprila 1997. godine,  kada su Kotor i Kotorani mislili da ih je debelo i sočno prevario.

Zvali smo ga Đoto. I bio je kotorski Đoto pitur.
Giotto di Bondone, slavni italijanski slikar a naš Jovo Đoto Abramović, kotorski. Pokretna slika Grada. Nikad uramljena. Od fjake i od kotorske umidece i tonja freškece od Gurdića, Đoto je bio oriđinal numero uno.

Njegove slike imaju boju Kotora. Svojevrsni hroničar kistom, utisnut je  u pločnike i kanižele vječnog mira drevnih zidina.

On je budio dobre duhove i okupljao kotorske ćitadine u svojoj legendarnoj Tratoriji Del Tempo Perso / konoba izgubljenog vremena/ na Šuranju, za bokun duha  staroga Kotora.

Baš kao kotorski puž Clausilia Catharensis, star koliko i grad, Đoto je srebrnim tragom ispisao stotine kotorskih života. Đirom kola fjaka pod biforu se uvlačio. Odolijevao jugu i buri. Notusu i Boreju. Ni golubovi, ni mačke, ni kiše,  ni ljetnja vrelina jula nijesu mu stajali na put. Sve je to stalo u kap kista kotorskog pitura.

A imao je i Vrlo malu galeriju ispod volta pored Biskupije. Mjesto vrlo velikih susreta. Đe se divertilo i ćutalo u điru ploče Vagnerove muzike na starom gramofonu, čiju je iglu samo Jovo znao spuštat da ne zaškripi i da se ne počne utrostručavat.

Uz vazda veliko pivo nizao bi na špigeti(vezici od cipela) staklene, šarene perle, jarko žute, trava zelene ili perlin plave sa dramom ružičaste, što mu je davalo na koloristici i podcrtavalo urođenu originalnost. Kolane i manine nanizanih susreta, smjehova, stihova, sumraka, snova, suludnih spojeva samo je on znao spremit u škatule sa intarzijom od slonove kosti.

Kuriozna slika njegova pod naslovom U Kotoru se nešto dešava, sva od glava na finestrin (prozor) jedna na drugu, jedna uz drugu i treću i petu, pa na vrh glave, mentalitetski je biljeg Grada.
Kotora grada u kome kad ključa život sa maškarama je i mistike i metafizike i ludila ezoterije, univerzuma, njegove gravitacije. I sve je čulno i sve je tako blizu, a sve od vode one na kojoj počiva sa svojim tabanima u more.

Na pjaci od rive konfužion. Dok pantagane caruju u zasićenoj ariji naših vječno malih naravi od Gurdića do Parila, vražje šarmantnih ćakula. Ti mali, veliki životi kotorski u dvije riječi  LIKOVNI DELIKT, istoimene izložbe, njegove.

Likovnim deliktom dakle, i mišolovkama za pantagane (velike miševe) koje je takođe izložio kao još jedan kotorski suvenir izgubljenog, nađenog i svih vremena. ĐOTO!

I vječni mu san ima boju Kotora.

I zato je tu, neđe, od Plagenata do Grada. Možda ulicom od Šuranja do Pazara kojom, ako dobro oslušnete, čućete njegov pozdrav Adio Mikelo.

Adio Đoto naš!