Nijesmo se poklanjali Hitleru i Musoliniju pa nećemo ni beogradskom opanku!

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Do kraja života pamtiću sami početak inauguralnoga govora vladike Amfilohija, izrečen na kraju pseudoreligioznoga obreda njegovoga ustoličenja na uzurpiranu stolicu Svetoga Petra Cetinjskoga, 1991. godine: “Kosti, kosti treba vadit iz jama da se opoju”. Tim uvodnim mračnim riječima najavio je još mračnije događaje. Ni godinu poslije, ta Crna Gora koju je on oličavao, nasrnula je na Dubrovnik i Dubrovčane, koji nam nikad ništa loše nijesu učinjeli, sem dobro.

Tako su na civilizaciju prvo krenuli popovi, za njima topovi i na kraju lopovi koji su slomili čast crnogorskoga oružja. A u kovčezima je vraćeno oko 200 crnogorskih građana. Nije ovo bio prvi put da s Kalemegdana oštre noževe, upiru na Cetinje i Crnu Goru i prosipaju joj krv. Beogradski gaulajter Crne Gore, general Dragutin Milutinović, kojega je na pripremu Božićnoga ustanka 1919. godine upozorio jedan beogradski pop iz Ljubotinja a drugi na Rijeci Crnojevića plotunima razgovarao s ustanicima, na Božić, te 1919. godine, komandovao je plotun u Crnogorce koji su bili opkolili Cetinje i nijesu se šćeli povinovat srpskoj okupatorskoj sili. Ta njegova komanda iskopala je preko 200 crnogorskih grobova.

Nasljednici su mu 26. juna 1936. godine, na Belvederu, takođe kod Cetinja, mitraljeskim plotunom pokosili šest Crnogoraca i više od 20 ranili, samo zato što su protestovali protiv kolonijalnog statusa Crne Gore u srpskoj kraljevini. Na tom mračnom iskustvu odrasla je čitava jedna predratna generacija Crnogoraca, među njima i otac jednoga moga prijatelja. Govorio mi je, da se njegov otac, čim bi vidio beogradskoga popa govorio mu “ne znaš ti njig”. S toga istoga Kalemegdana ponovo sanjaju potoke krvi po Balkanu, i šalju iz patrijaršije duhovnoga kurjaka jevanđeoskoga lica, u liku patrijarha Porfirija, da po četvrti put s Cetinja isprovociraju zlo i uvedu nas u nove nesreće.

I ovo kao i Amfilohijevo pseudoreligiozno ustoličenje na uzurpiranu stolicu Svetoga  Petra  Cetinjskog, izvršiće se uprkos njegovom amanetu da na njoj može da stoluje samo rodni Crnogorac od najprvijih familija. Kao i u Amfilohijevom slučaju śešće rodni Srbin, ovoga puta Joanikije. Ustoličiće ga patrijarh Porfirije pseudoreligioznim ritualom ustoličenja u Cetinjskom manastiru, koji će u simboličkoj ravni, potvrditi njegovu ulogu duhovnoga gaulajtera  Crne Gore, od koje ne možemo viđeti nikakvoga dobra. Ne treba sumnjati da će i on podržavati vlast u Crnoj Gori koja se vrši u korist srpskih tajkuna i tajnih centara moći iz Beograda.

I jedan i drugi, i patrijarh Porfirije i vladika Joanikije, oslonjeni na ideologiju Trojnoga pakta i predvode Beogradsku crkvu koja je prijetnja samom postojanju Crne Gore. Inače, Porfirije je vrhunski demagog, defektnoga morala, okupan mračnim emocijama koji vjeruje u to što govori, nimalo naklonjen Crnoj Gori, Evropi i NATO-u. Njegov dolazak na Cetinje, patriotski prostor koji oličava nas i našu državu, na kome nije dobrodošao, da bi u Cetinjskome manastiru,  simbolu snage, moći i suvreniteta Crne Gore ustoličio Joanikija, u crnogorskim krugovima drži se provokacijom koja ne može ostati bez odgovora.

Što se Joanikije tiče, on će se svim silama truditi da nas dovede u status beogradske kolonije i pripremi aneksiju u korist Srbije. Stoga ribari duše prostoga svijeta za račun Srbije i Srpske crkve. Brojnost njegove pseudocrkvene organizacije, koju  nadahnjuju srednjovjekovne mračnjačke ideje, obim ambicija, opseg djelovanja i razmjere uticaja u zemlji su zastrašujuće. Vjerujuće naoružava mržnjom prema Crnoj Gori i uvodi u stanje smanjene uračunljivosti, u kome su ekstremizovani slučajevi skloni nekontrolisanom nasilju. U velikoj političkoj kampanji, iniciranoj iz Beograda, organizovanoj tokom prošle godine, i uperenoj protiv Crne Gore, okupljao je ljude koji su kroz organizaciju, na Crnu Goru, Crnogorce i manjine mogli da iskale bijes na najmonstruozniji način – srećom nijesu. Posljedica te kampanje je današnja politička situacija.

Ona tendira haotičnom stanju, u kojem bi beogradske agenture preuzele vlast u zemlji, promijenile politički red i usaglasile ga sa svetosavskom idejom i srednjovjekovnim političkim i kulturnim poretkom. To je prijetnja građanskim ratom, ukoliko im se ne uklonimo ili poklonimo. Odgovaramo im, nijesmo se uklanjali i poklanjali carigradskim sultanima, Napoleonu, bečkim carevima, Hitleru i Musoliniju pa nećemo ni beogradskome opanku. Svojevremeno, na pitanje za koliko se vremena stiže od spoljnjih granica zemlje do Cetinja, Njegoš je odgovorio da prijatelj  stiže za pet  ura hoda, a neprijatelj nikad. Trebalo bi i Porfirije i Joanikije i Vlada da dobro razmisle o ovim Njegoševim riječima.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta