Piše: Jovan Čavor
Univerzitet Okland, Novi Zeland
Rezultati skorašnjih izbora u Crnoj Gori donijeli su novi politički momenat i nagovijestili promjene na crnogorskoj političkoj sceni. U normalnim uslovima, promjene vlasti u jednoj demokratiji su ljekovite i doprinose kvalitetu funkcionisanja političkog sistema i u krajnjoj liniji boljem životu građana.
Naizgled, pozitivna je okolnost što će državom Crnom Gorom upravljati jedna nova većina i dobiti šansu za ostvarivanje napretka i poboljšanja u raznim sferama života crnogorskih građana.
Međutim, ako realno želimo sagledati uzroke i potencijalne posljedice rezultata minulih izbora, možda je ipak prerano za slavlje — barem za one kojima je istinski do demokratije. Protekli mjeseci, označeni političkim skupovima religijskog predznaka, naslućivali su o uslovima u kojim će ovogodišnji izbori biti održani.
Otvoreno je SPC u Crnoj Gori imala svog političkog predstavnika u koaliciji u krugu DF-a (možda ponekoga izostavljam?) i odradila dosad neviđenu terensku političku kampanju jedne religijske organizacije u parlamentarnoj demokratiji. Još kad samo pomislimo kolicini ljudi je ne baš ljubazno rečeno da se nijesu usudili glasati protiv Boga, dobismo sliku kako glasanje izgleda u Iranu, na primjer. Na kraju dobismo i potvrdu od samog lidera DF-a i družine da su njihovi politički suparnici i svi njihovi glasači u stvari glasali protiv Boga i Svetoga Vasilija.
Ovamo Aleksa i Dritan u ekstazi potvrdiše da je to baš ta demokratija koja nam treba — lako ćemo sad sve. Ostvariše oni svoj dječački san, ali i otvoriše pandorinu kutiju, kao nedokazana đečurlija, probudiše i izvedoše drekavca iz tunela. Prave se da ne shvataju, ali sam siguran da je jedan dobar dio njihovih glasača (tek sad) dobro shvatio.
Dakle, poslije višemjesečne političke kampanje u obliku takozvanih litija i nedvosmislene uloge Srpske pravoslavne crkve kao političkog subjekta na ovim izborima, teško je razumjeti kako se ovi izbori mogu nazvati pobjedom demokratije.
Naprotiv, demokratija je na ovim izborima doživjela očajnički poraz, takođe velikom zaslugom ovih deklarativno demokratskih i građanskih partija koje su požurile uzgajiti zmiju u njedrima zarad vlasti, političke sujete i revanšizma, i time dovesti u pitanje ionako nedovoljno razvijene temelje crnogorske demokratije.
Ishod ovakve politike sasvim izvjesno ne može dati pozitivne rezultate, jer u njoj dominira jedna retrogradna velikosrpska ideologija, koja je nažalost nanijela i nastavlja nanositi nesagledivu štetu prvenstveno svome narodu, a i svima ostalima đe god je uspjela steći dovoljno moći i uticaja.
Ne postoji nijedna napredna, razvijena i generalno srećna zemlja na svijetu đe ovakva ideologija ima ikakav značajni uticaj u društvu, a kamoli da je slijedi maltene trećina svojih građana.
Divim se i zavidim mojim sugrađanima na Novom Zelandu, koji mogu dostojanstveno ići u svoje bogomolje i zajedno, uprkos političkim razlikama, pjevati, družiti se i uživati u blagodetima duhovnog iscjelivanja koje nudi religija praktikovana u civilizovanom svijetu. To su blagodeti koje nudi sekularni model države, za koji Crna Gora očigledno i dalje nije spremna i neće biti sve dok u njenim svetinjama stanuje najotrovniji oponent njene državnosti, identiteta i njenog samog bića.
Na kraju, osvrnuo bih se na jedan nemili događaj koji je nedavno zadesio Novi Zeland, kojom prilikom je u terorističkom napadu na jednu bogomolju puno nevinih ljudi izgubilo živote. Masovni odgovor zgroženog Novog Zelanda je bio: Ovo nijesmo mi! Takođe je bilo zgražavajuće gledati reportaže na kojima je oružje počinitelja ispisano imenima ljudi koji su bili direktni izvršitelji jednako divljačkih djela na predjelima bivše Jugoslavije. Nažalost, ti idoli ovoga teroriste su takođe idoli i heroji u očima političkih i vjerskih vođa naše nove političke većine, kao i jednoga dobroga dijela onih koji slave “oslobođenje” po ulicama crnogorskim. Draga Crna Goro, jesmo li to mi?
(Autor je doktorirao primijenjenu lingvistiku i predavač je na Univerzitetu Okland)