Upravni odbor Lovćenskih straži obratio se saopštenjem za javnost.
Saopštenje prenosimo u cjelosti
Parabrod „Brindisi“ porinut u more 25. februara 1895.napravljen s namjerom obavljanja poštanskog saobraćaja, a s početkom Prvog svijetskog rata prekomponovan u ratne svrhe, postao je “crnogorski Titanik”, masovna grobnica Crnogoraca koji su s puškom o ramenu pohitali da brane svoju domovinu Crnu Goru.
Misterija neuobičajene putanje, minsko polje koje je postavila Ratna mornarica Italije sa svojim minama i taj prasak dvostrukog trajanja lebde nad nama kao zagonetka namjere ili omaške, kao krvavi podśetnik još uvijek nepronađenog i nekažnjenog dželata kraja i vječnosti crnogorskih ratnika i “medovanskih stradalnika”.
Oni malobrojni koji su preživjeli, ispričali su posljednje trenutke svojih saboraca, sapatnika i vitezova crnogorskih koji su neznajući da plivaju sopstveni život puščanim kuršumima gasili. Otuda ta jeka pucnjeva i posljednjih gromoglasnih pozdrava domovini.
Časno li je bilo život ispuštiti s Crnom Gorom u srcu, duši, krvi i na usnama. Časnije od “nestalog” novca iz brodske kase prikupljenog od iseljenika koje je za Crnu Goru nosio doktor Đuro Guč; časnije od državne ćutnje i nebrige kojom se i nakon 105 godina u plitkom, pjeskovitom dnu Drimskog zaliva, kostur Brindisija sveti opomenom da se ne zaborave neumrli div – junaci crnogorske slobodarske zublje pod čijom svjetlošću opet branimo našu domovinu od agresivnog srpskog šovinizma, kleronacionalizma i fašizma stranih agentura.
Dok je jednoga člana “Lovćenskih straža” i čestitih sinova i šćeri ove države oni nikada neće biti zaboravljeni.
Ovim putem “Lovćenske straže” podržavaju organizatore posjete Medovi 30.maja. 2021 godine pri čemu će i sami uzeti aktivno učešće u pomenu i vječnom pijetetu prema žrtvama crnogorskih dobrovoljaca.
Naše obraćanje crnogorskoj javnosti završit ćemo pjesmom koju je članica Upravnog odbora Lovćenskih straža mr Ana Pejović posvetila crnogorskim dobrovoljcima koji su crnogorski svetionik časti i patriotizma:
Neumrlim crnogorskim junacima – dobrovoljcima s potopljenog broda u Medovi
U neke mekše povoje uvijte svoje riječi…
sinoć su ledene kaveze prinosili našim ognjištima
i nije padala noć…
teklo je poput istorije naše malo poznavanje
Jezika i ptica…
dok su rimski časovnici mjerili providan mjesec
stizale su vojske i gazile božićnu tišinu…
Ne govori tiho o progonima,
nepravdi i siromaštvu,
rijetki su oni koji imaju pravo na riječ…
Naša se tišina grli drugim bojama i
onim iza linije što ne zna da je živo…
a Naše je…
krvlju okupano kao Mojkovac,
kao odstupnica za tuđi put
i sopstvenu pogibiju…
kao Razvršje bez ijedne ptice
i jauka Stane Golubove…
kao jutro ustajale magle i
napuštenih Ognjišta,
jutro od Smrti koje se
prije nego počne Dešava…
naše je…
kao vječnost s Orlovog krša,
kao glas Vile Lovćenske koja budi
usnule mornare
i ona zaboravljena jutra badnja
kojima smo dan Poslije,
kojima smo Pomješani zvukovi vode,
mjesto gdje se sklanjaju zelene sijenke
i rastu simboli našeg obnovljenog neba.