Elektroprivreda (EPCG) nije u potpunosti zadovoljna nalazom vještaka finansijske struke u vezi sa dugom za struju kompanije Uniprom, dok iz ove kompanije u potpunosti osporavaju ovaj nalaz sačinjen u okviru postupka koji se po tužbi EPCG vodi pred Privrednim sudom.
Sutkinja Dijana Raičković dala je vještaku rok od 15 dana da se izjasni na primjedbe obje strane, a odgovore na njihova pitanja daće i na idućem ročištu na koji je pozvan.
Inicijalno je tužbom EPCG tražila naplatu 4,7 miliona eura za novembar i decembar 2021. godine, ali je vještak trebalo da utvrdi tačan iznos duga. Prethodno je sutkinja Raičkovića odbila prijedlog Uniproma da se ovaj postupak prekine dok se ne donese odluka po njihovoj tužbi protiv EPCG koju su podnijeli zbog raskida ugovora.
U tom sporu Uniprom traži da im EPCG isplati 17,4 miliona eura za period od decembra 2021. do marta prošle godine, kao i naknadu štete za svaki mjesec do kraja 2022, do kada je, kako tvrde, na snazi trebalo da bude ugovor o kupoprodaji električne energije zaključen u januaru 2021. godine. Tvrde da je ugovorom bilo predviđeno automatsko produženje, pod uslovom da su izmirili sve obaveze i da, u slučaju promjene cijene struje za kategoriju potrošnje kojoj pripada, ugovorne strane utvrde cijenu najkasnije do 31. decembra 2021, koja ne može biti veća od maksimalno utvrđene za tu kategoriju potrošača. Ukazuju da su pola godine prije isteka ugovora pozvali Vladu i EPCG na pregovore oko cijene, ali da odgovor nijesu dobili, a da im je nakon više urgencija rečeno da su se uslovi drastično promijenili te da bi sve ispod 183 eura po megavatsatu bilo na štetu građana, privrede i budžeta, nakon čega im je ponuđeno da struju plaćaju 122 eura. Iz EPCG tvrde da nije bilo uslova za produženje ugovora, jer osim što nije bilo usaglašavanja oko cijene struje, Uniprom nije platio račune za novembar i decembar 2021, niti dostavio bankarsku garanciju za neizmirene, a dospjele obaveze. Tvrde da je riječ o bilateralnom ugovoru, a ne snabdjevačkom kako tvrde iz Uniproma, kod kojeg su ugovorne strane snabdjevač i krajnji kupac. Ocjenjuju da je tumačenje ugovora na taj način neosnovano, jer krajnji kupac odnosno potrošač nije Zakonom o energetici prepoznat kao učesnik na tržištu.