Moj pogled s visinske visine na višinu Srbalja izbjeglica ili uteklica iz 90-ih, koji se nedostojni staniše pod crnogorskom kapom nebeskom (DRUGI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

Najprvo, rad bi spomenuo da ću (ka’ i vazda) rabit, a to je navi čas očito – naše starinske riječi (često dostini počudne), i to zaradi toga:

• što su tako (i samo tako) zborili naši preci Crnogorci dukljanskoga porijekla u desetinama generacija i, Bog sve nas pita – tokom koliko stotina godina(?);
• što su nasilnijem putom (a ne naravnijem – kako se jezik ka’ živa tvar mijenja) crnogorske riječi skrajnute ili odbačene u zaborav, a uvezene stotine (najčešće) serbskih tuđica, koje su se, nažalost – odomaćile;
• što mi se silno dopadaju;
• što ih želim barem malo i nakratko oživjet;
• što poštujem jedan od dva glavna identitetska uslova opstanka svakojega, pa i našega naroda – a to su: kultura/umjetnost i jezik.

Pođekoju ću riječ prevest u zagradi, ali ne i svakoju.

Priđe dva mjeseca i kusur dana, istom ovđen, obetah da ću nastavit pisat (i objavit) tekst o Srbaljima izbjeglicama ili uteklicama iz 90-ih.

Zašto uteklicama?

Pa, podvijenijeh repova su utekli: iz BiH vukojebina; sa tamo-njihovijeh ”zapadnih granica” iz Hrvatske; i sa Kosova serbske ”kolevke”.

Pomislimo na trenutak samo na oni dio srbadije a ”junačke” muškadije (od 18 do 68 godina), koji glavom bez obzira strkoše i otud utekoše – da bi se po Crnoj Gori junačili, i odolen tamošnja ognjišta, na razne prazne načine – ”branili”.

Priču tipa: treba pomoć onijema koji su u nevolji itd. – već sam u mojim tekstovima na ovom portalu (za mene) ispriča’, pa je, časkom, ovi put – preskačem.

Naglasak će bit: kome i kakvijema smo silno pomogli, a glede na ono – kako su nam ”divno” sve u kumbulj vrnuli i/ili ljucki-sojski ”zafalili”?!

Tu leži začepica (začkoljica)!

No, ovo obetanje ozgor bio sam veza’, iako ne baš strogo, za neđe okolo Veljega Gospođindana, ali – poprilično opoznih.

Minuše i Velji i Mali Gospođindan, i evo se primače Lučindan, pa ću, uljudno zaiskat od gospodina B. Kneževića – da mi portal Aktuelno ovi (drugi) nastavak objavi taman na Lučindan.

U svakojemu slučaju, zisto ću se iz petnijeh žila potrudit i izbjeć da bude objavljen na dan kad je oni ofancali jarac lanik lipsa’ (30. oktobar), ka’ i datum kad je to zlo ukopano (1. novembar).

Nekate, polakote – stvarno vam velim: nešto bi mi bilo pobrkano da (i) tekst objavim nekojega od ta dva dana, a teke da pođem u ribolov, ili kupim novi ta(v)ulin, ili zamijenim gume na automobil, … – sile nema.

Lijepe stvari i manje-više važne događaje treba vezivat za dane lijepih i uzvišenih uspomena (ličnih, kolektivnih, povjesnih), a navedena dva dana su rđave energije, naprosto su teškośeni dani, zato – samo poželite da što hitrije pasaju.

Mimogred otkrito rečeno, žitelji Titograda imamo rđavi kismet i/ili hudi udes (kojega mlozina nije nimalo svjesna), da obitavamo na prostoru đe postoji mjesto (i to u užem dijelu urbanoga tkiva grada), sa kojega u potonju godinu dana zrači, i vazda će zračit: negativna, mračna – morbidna energija!

Ada, jasno vam je – to je ono mjesto na kojemu je ukopana ona zločezbina.

Ako se kojijem slučajem pođeko od vas imalo abi što sam oštroga iskaza, neka takvi nikad ne pozabi (zaboravi) onu sjajnu misao Fridriha Ničea (Friedrich Nietzsche) koja glasi:

”Sve skrivene istine postanu otrovne.”

Da je bilo pameti i mošanjah (muda) – RTCG je, zaradi istine koja je preča od svega, tokom potonje cca dvije godine (do dana dolaska raba, izdajnika i otpadnika na čelo ove TV kuće), film ”Śedok božje ljubavi” – šćela prikazivati svakojega ponedionika i utornika u udarnom terminu odma’ nakon dnevnika (to je taman neđe okolo 100 prikazivanja).

Potlje utornika pa do narednoga ponedionika veče, uslijedilo bi pet dana pauze da se postojbnici ove države (naravno, liše Srbalja i Posrbica – ovo Posrbica vazda treba pisat veljijem slovom ”P”, zaradi toga što je to njihova nacija), neke jade avizamo od nevjerice: kakav je nepomenik na ovom prostoru i među nama živio, i što je tokom 30 godina činio i učinio od nesretnje Crne Gore i njezinih brojnih brava od gore!?

Bravo za ”bistre” glave iz DPS-a koje to NE dozvoliše!

A, sad o Srbaljima izbjeglicama ili uteklicama, ali da ne propuštim – koji uz ovdašnje uboge nesretnje Posrbice (bivše Crnogorce, a novokomponovane ”vjernike”), moleći se nečemu(?) na koljenima klanjaju pokraj mjesta žarišta one spomenute opake i opasne energije.

Eto takon!

Da budem tačan, sve što u daljem tekstu stoji, glede Srbalja izbjeglica-uteklica, koji se staniše na našemu komatu Mediterana – sporad tri KRUPNE pričine (razlog, uzrok, pokretačka sila), odnaša se isključivo na jedan njihov dio (a, blagoš nama – tamo-njih je takvijeh, ni manje ni više, no preko 90%)!

Pričina prva:

Srbalji izbjeglice-uteklice su se lanik, vucarajući se po tijeh ulica, skupa sa ostalijema litijašima uličarima (sve su to bili pusti ”hrišćani” i samo takvi ”vjernici” – svetosavski pomodarski sektaši), onako nesojski derinjali – da nama Crnogorcima neote da dadnu naše svetinje: manastire i crkve – dobra nacionalne kulture!

Pokazalo se je da dolaskom nove srbočetničko-klerofašističko-anticrnogorske vlasti, za koju ti isti Srbalji izvanjci glasaše (mnim na litijaše uteklice s pravom glasa), tijem njihovijem litijašenjem i glasanjem, i grobove naše – svetinje poviše svetinja – oteše!

Banditi su to!

Dostina od njih pośeduju crnogorski pasaport – a nijesu dostojni ni slova ”c” i ”p” od njega.

Darivaše im ga ”bistre” glave iz DPS-a.

Ljuđi, je li to mogućno:

Srbalji izbjeglice-uteklice (skoro svi redom anticrnogorci; a može bit i: pojedinci ratni (neosuđeni) zločinci, profiteri, psihopate sa bojišta itd.) – sa crnogorskijem pasaportom u špag?!

Da im tijem nije malo premlogo Crna Gora dala?

Biće, ipak, da za takve itekako važi ona (opetujem isto što i u avgustu napisah):

Mlogo je mačku goveđa glava!

Pozapošljavali smo ih u:

• državnim institucijama (ministarstvima);
• prosvjeti (školama(!));
• kulturi (u njezinim ključnim ustanovama);
• zdravstvu (đe su donijeli i uveli korupciju);
• sudstvu (još i tun);
• … i
• raznijema komisijama, savjetima itd.

Ma, ima li neđe da nema uteklica?!

I to ne baš u tako malomu broju – naprotiv!

I to na visokim položajima – i na najvišim u pojedinim institucijama!

Bravo za ”bistre” glave iz DPS-a koje to dozvoliše!

O ”zapošljavanju” po našim manastirima, crkvama, parohijskim domovima i ne znam đe još sve – okolo tisuću crnomantijaša uteklica, tijeh – bahatih, opasnih, agresivnih i primitivnih ”božjih službenika” srednjevjekovnoga mentalnoga sklopa, punanih mržnje spram svih drugih naroda i vjera, duhovnim bogobitinama i u istom smislu glibovima – da ne zborim.

Tu je već zaslužan oni lanik lipsali jarac.

Izbjeglice-uteklice su imale čak i prednost prilikom zapošljavanja u odnosu na naše ljude (ovo je istina živa).

Oni pomeđu vas koji su čujali ili lično znadu za takve primjere, i śećaju ih se – daće mi za pravo da je bilo taman ovako.

Starośedioci Crne Gore su 90-ih godina trbuhom za kruhom hodili po svijetu bijelomu (i dan-danji su tamo, i zanavijek će im potomstvo ostat na te strane) – a, sa istom diplomom ili, đe nije bila potrebita (uz znamenito izbjegličko: besramno laktanje, drsku upornost, originalno ”uvukovanje” itd.), ovi su Srbalji izvanjci redovito službe po Crnoj Gori dobijali.

Naša su čeljad napuštala Crnu Goru (i, da ne bi ko pomislio – ne mnim na one koji su pasali na studije u druge države, no za korom leba), a izbjeglice-uteklice su ovđen ostajale i kotile se.

Ako zbiljski pogledamo – što biše tamo-oni odolen iđe i koporali, kad im je kod nas bila nenadano pala śekira u med (i dan-danji je tako), i kad im je ovđen bila taman – američka banja!

Blagoš, recimo, Hrvatima – litrosiše se, počinuše ili zanavijek danuše dušom od ove srbaljske zbojne primitivaca, koji su se kod nas zbrali i, na našu velju žalost – korijene svoje puštali i puštili.

Pomislimo samo, da je sve skupa nesretnja i maloumna Crna Gora tokom 90-ih prihvatila dati preko 100 tisuća izbjeglica, odnosno – po našoj domovini je prodefilovala masa izvanjaca (dobar njezin dio se i stanio kod nas), koja je, znači – brojala, ni više ni manje, no šesti dio domicilnoga stanovništva ili – svakoji sedmi žitelj Crne Gore bio je izbjeglica-uteklica!

Takvoga primjera nije još bivalo i nema ga na vaskolikoj planeti Zemlji.

KAD ĆE CRNOGORSKA JAVNOST JEDANPUT KONAČNO SAZNATI: KOLIKOM JE TAČNO (UKUPNOM) BROJU IZBJEGLICA – DATO CRNOGORSKO DRŽAVLJANSTVO?!?

To mora bit javnosti dostupan podatak, a siguran sam da se mjeri desetinama tisuća (pomeđu njih je, naravno – daleko najviše Srbalja).

Ukoliko neko od čitalaca raspolaže zvaničnim, objavljenim podatkom (to, doduše – ne mora značit da je taj i ”stvarni” podatak(!)), ljubazno molim da ga u komentaru ispod teksta napiše – hvala!

Crnogorski pasaport bi (po mojemu mnjenju) dobile samo one izbjeglice:

• kojima su korijeni iz Crne Gore, tojest – porijeklo im je crnogorsko (naravno, ne glede na to kojemu ovdašnjemu starośedilačkomu narodu i vjeri pripadali) i, koji su se, znači – usljed ratnih okolnosti vrnuli u zemlju svojih predaka;
• koje su članovi samo (naj)užih familija tijeh čiji su korijeni odolen i koji se vrnuše u svoju postojbinu, a ne nikako s njima u kumbulj još i: svastike, pašanozi, šure, tašte, …, đeveri, jetrve, zaove, svekrve – i ostala mlogobrojna svojta (pa, nijesu bila pokajanja u pitanju, da ove iz gornjega pasusa, baš svi ovđen nabrojani moraju otud ”pratit” na ove strane);
• koje su tokom vremena, uz zakonima predviđenu i sprovedenu proceduru – uredno prijavljenoga boravka, protekloga vremenskoga perioda i slično – sklopili brak sa nekim od postojbnika-stanovnika-državljana Crne Gore.

I – TAČKA !!!

Svi ostali, koji sa Crnom Gorom ničesove veze nemaju – mogli bi dan-danji po našoj domovini rabotat ili plandovat – kako gođ (ako bi uopšte ispunjavali zakonske uslove za boravak), ali – taman ka’ i oni ”pratioci” a niđe pokajanja – crnogorskoga pasaporta, s tamo-njihovijem imenom i prezimenom odštampanim u njemu, ne biše mi gledali – NIKAD !!!

(slijedi treći dio)