Piše: Slavko Mandić
Otišao je tiho iz života koji je imao brojne bure i nevere. A on ga disao punim plućima, dostojanstveno i stameno. Gordo, kazao bih, bez ikakvog pretjerivanja: BJELOPAVLIĆKI ponosno i zorno. Stvarao je, gledajući svijet oko sebe očima pjesnika iz kojih iskri bez prestanka. Zato je svaki razgovor sa njim tekao potokom emocija i neskrivene ljubavi koju je nosio u sebi. Za svoj dom, svoj zavičaj, svoje prijatelje i iznad svega svoju domovinu Crnu Goru. Nije se mirio što mu otimaju noć skuplju vijeka, koja može onako mistična i Bogom začinjena da natkrije samo taj dio plaveti nebeske koji se nastanio iznad Gore Crne. A on je gledao u nju opčinjen i zvao je vilom gorskom, i onom morskom kad se srećan dokopao jedno vrijeme Kotora staroslavnog, u čijem je smaragdu drugovao sa njegovom zaštitnicom vilom Alkimom. Od nje je učio kako da ga čuva i brani od nasrtaja zloga nauma, koji će doći jednom kad nam, kako je govorio, život bude na izdisaju. I to zato što neće domaćin ovog raskoša razumjeti da je takav samo zato što je neko za njega krvario. I morskim pučinama tragao decenijama odvojen od svega dragog, da bi doma donio zrno od tog čuda i blaga što je svijet za ove naše krajeve čuvao.
U osvit devedesetih godina prošlog vijeka, nimalno slučajno, u Kotor se, iz grada svjetlosti i umjetnosti Pariza, pojavio Žarko. Tadašnji gradonačelnik, Anđelko Kovačević, koji je sa zidarima, klesarima, zanatlijama svih profila, inženjerima i arhitektima, i javnim mjenjem, što do tada nije viđeno, vidao drevni grad od teških rana zadobijenih u katastrofalnom zemljotresu, koji je pogodio crnogorsko primorje, a ponajviše grad Kotor 15. aprila 1979. godine, znao je koliko Žarko može. Zato ga je zadužio za obnovu Kulturnog centra i vraćanje žive kulture među zidine, koje su se polako ali teško oporavljale. Jer, nije to običan posao. Moralo je sve da bude vraćeno kako je i bilo, da se ne izgubi ništa od autentičnosti i istorijskih slojeva, koji su ovaj grad i ovo područje preporučili svjetskoj baštini.
Mališiće je gradilište na kojem je nicao novi Kulturni centar, napuštao u mrkli mrak, a radnici su ga jutrom zaticali kako śedi na pilu ispred i gleda u nešto kameno, iz čega je izvirala ljepota i opijala svakoga ko oko u tom pravcu usmjeri. Centar je nikao iz pepela. I bio je to poduhvat malog broja ljudi velikog srca, čijim pregnućem je nakon 10 godina vraćen život gradu koga su mnogi već tada oplakivali. Ali, ne i takvi kakav je bio Žarko.
Kotor zaslužuje i mora najbolje, govorio mi je. To je grad. To je sila koju ni sila prirode ne može uništiti. Zato mu moramo udahnuti novi život.
I nastao je Kotor art.
Božanstvene predstave na otvorenom, avangarda u srcu drevnog grada u režiji raskošnog Ljubiše Ristića: Pomenuću samo neke: Tita Andronika, Ričarda III, Jegora Buličova. Bilo ih je, baš ih je bilo. Predstave koje su mamile i Kotor tada smjestile direktno u centar Evrope.
Bez Žarka Mališića, to jednostavno nije bilo moguće. On je bio strateg i kreator.
Taj uspjeh mu nijesu mogli oprostiti kasniji „drugovi“. Tužili su ga i sudski maltretirali godinama. I odbacili sve, kad su viđeli da im je uzaludna rabota. Jer Žarko je radio iz srca. Iz svoje široke i plemenite duše koja uspijeva tako dobro u Bjelopavlićkoj ravnici.
Hvala mu za to druženje sa velikanima teatra. Za nezaboravne noći sa Šerbedžijom u konobi „Skala Santa“do zore. Pa bi zapjevali „Ovako nas zora našla“. I svi na svoju rabotu uredno očešljani i obučeni, malo pospani ali spremni za novu noć i nove doživljaje na Škurdi ispod Elektrodistribucije ili u ruševnom dijelu nekadašnjih fabrika Bokeljke i Livnice. U starom gradu, bili su to spektakli. Sve je pulsiralo i živjelo među zidinama. Hvala ti dragi prijatelju. Znaju i oni čiji trag polako nestaje, koji ni svome gradu nijesu dobro željeli, pa tako prirodno ni tebi, koliko si zadužio Kotor i Crnu Goru.
Hvala ti za knjige koje si pokoljenjima ostavio. A ona će znati da sude tvoj patriotizam i ljubav prema rodnoj grudi.
Počivaj u miru, sad kad si završio ovaj dio životnog puta. Ako postoji onaj drugi, jednog dana ćemo se sresti. Da me iskritikuješ što nijesam bio opširniji i precizniji. Što ne pomenuh naslove knjiga makar i onu prošlogodišnju veče koju si priredio kao nagovještaj jučerašnjem danu. Ili makar maticu Crnogorsku, Ogranak Danilovgrad, koju si uspješno vodio.
A ja ću ti reći samo: KOTOR ART, tvoje životno djelo čije ti ime oteše, ali bezuspješno ono što si stvarao, o čemu je brujala Jugoslavija.
Pjesnik je budan i kad vječno sniva!