Kako je Emir Kusturica promijenio vjeru i još jednom dokazao da su Srbi suštinski – vjerska zajednica, a ne narod

Piše: Miroslav Ćosović

Emir Nemanja Kusturica prije nekoliko dana je za Večernje novosti dao izjavu, stao je u odbranu prostačkog gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića, pritom je omalovažavao Crnogorce, riječima:

“Pošto Bog ima pametnija posla, a Dukljani u njega i ne veruju, ne preostaje im ništa drugo nego da usvoje zakon po kome prikriveni i nevidljivi ljudski organi moraju da budu u položaju mirno dok se intonira crnogorska himna. Možda je ipak najbolje da instaliraju fudbalski VAR ili atletski foto finiš, pa da budući sudski procesi dobiju pravu proveru kako ko i šta stoji dok se ori kapitalno delo Sekule Drljevića. Još ne sviće rujna zora”

EMIR SE 1991. GADIO SAMOG SEBE – BUDUĆEG NEMANJE KUSTURICE

Emir Nemanja Kusturica je simbol izdajnika. U bosanskom jeziku riječ kusturica bi morala da postane riječ koja je sinonim za riječ izdajnik. Mogli bi ga i zvati kusturizdajica. Kusturica je tokom rata napustio svoj narod kad mu je najteže bilo i priključio se krvnicima svog naroda. To je uradio iako je cijelu svoju karijeru i privatni život izgradio u okrilju svog naroda.

Možemo rekonstruisati kako se Kusturica nacionalno deklarisao prije nego je počeo rat u Bosni. Istoričar Zoran Lakić je u knjizi “Crnogorske istorijske teme” (Podgorica, 2001) prenio dio intervjua sa Kusturicom koji je objavljen i u beogradskoj Politici, oktobra 1991. godine. Ovako je govorio Kusturica:

“Kad mislim o Jugoslaviji meni je u srcu – Bosna…  u kojoj se vještački sudaraju Muslimani i Srbi. Nisam pomišljao da kao Meša Selimović, poslije 400 godina čekanja postanem Srbin. Ja sam srastao u bosansku maglu, prkos i eruptivnu snagu te multinacionalne kulture koja je odoljela vojskama što su harale po njoj hiljadama godina. Da li će napetost koja u Bosni vlada između Muslimana i Srba, popustiti, ne znam, ali mi ostaje da se nadam… Svojim bićem sam zainteresovan za bosanske Muslimane jer u mojom venama teče izmješana krv u kojoj, takođe, postoje orijentalna zrnca…

Bože da li će bosanski Muslimani ostati neutralni u ovom  ratu i otvoriti sebi vrata  u građanski život?… Poslije jednog dana u Jasenovcu u Boga ne mogu vjerovati… Bože, ako te ima, kaži da li je moguće da svaki rat u Jugoslaviji ima veze sa Njemcima i Austrijom…

Ja se gadim i nad onim srbijanskim nacionalistom… koji nije mogao ni posle četiri stotine godina oprostiti mojim precima što su promijenili vjeru. Ja se gadim hrvatskog nacionaliste koga sretnem u Njujorku i pitam zašto su Hrvati onako frenetično pozdravljali Hitlera 1941, a on mi kaže: – Branili smo se od Srba… Zatim ga pitam, ne gledajući ga, kako je 1941. Zagreb dočekao Hitlera kao oslobodioca a 1945. isto tako partizane. Njegov odgovor: – Zato što smo mi Hrvati bili partizani. Znam sve o tome, partizani su 80 odsto bili Srbi, a u Jasenovački logor njemačka noga nikad nije kročila. Pogledam ga bez gađenja, osjećam samo prezir…

Moje jugoslovenstvo je raspeto između ’tisućljetnje težnje’ katoličkih Hrvata za nezavisnošću i dvestogodišnje težnje Srba za životom u zajedničkoj državi. Svaki put kad sam pokušao da pomognem Jugoslaviji, mislio sam da je to narod i tu sam se prevario…”  (strane 333 i 334)

Dakle, bio je nacionalni Musliman i “gadio se nad onim srbijanskim nacionalistom… koji nije mogao ni posle četiri stotine godina oprostiti mojim precima što su promijenili vjeru”. Gadio se samog sebe, budućeg – Nemanje Kusturice, koji je promijenio vjeru poslije 400 godina i prezire one koji to ne žele. Bio je svjestan kakav će nečovjek u budućnosti da postane. To što je Kusturica sam sebi bio gadan, nije to odviše začuđujuće. Velika većina porno glumica ne voli svoj posao, gade se samih sebe, ali pare su važnije. Porno glumice mijenjaju svoje pravo ime i uzmu novo, ono koje im donosi novac. Nekada je poznata porno glumica Ilona Staler bila članica italijanskog parlamenta, njeno umjetničko ime bilo je Ćićolina. Tako je i Emir svoje pravo ime zamijenio imenom – Nemanja, koje mu donosi novac, kao što Iloni Staler novac donosi ime Ćićolina.

KAKO JE EMIR PROMIJENIO VJERU I POSTAO NEMANJA

Kusturica je Sarajevo zauvijek napustio nakon što je počeo rat u Bosni i od tada živi u Srbiji i u inostranstvu. Miloševićeva Srbija u kojoj su se ljudi svakodnevno ubijali zbog toga što nijesu imali što da jedu, mu je finansirala nekoliko filmova na koje su potrošeni milioni dolara. To su nastavile da rade i sve srpske vlasti nakon pada Miloševića. Tako je, da bi udovoljio srpskom nacionalizmu i podmirio svoje skupe prohtjeve (i Ćićolini i Nemanji novac je nasušno potreban), poslije izvjesnog broja godina Kusturica počeo je da trabunja kako su mu preci bili Srbi, a maja 2004. u intervju za francuski list Figaro izjavio je da je Srbin i to pravoslavac. Blic je 23. jula 2007. u članku “Kusturica se krstio u manastiru Savina” javio da se Kusturica za Đurđevdan krstio u manastiru Savina i da je kao novopečeni pravoslavac uzeo ime Nemanja.

I Kusturici i skoro čitavoj Srbiji do maja 2004. bilo je neshvatljivo kako on može biti ujedno i Srbin i musliman, tako da je njegova izjava iz maja 2004. da je pravoslavac – bila u stvari izjava koju su vlasti i javnost Srbije željno očekivali od njega. Jedan od zvaničnih sajtova SPC je u članku “Poseta ruskog predsednika Medvedeva” javio da je 20. X 2009. predśedniku Rusije Dimitriju Medvedevu uručen orden Svetog Save u prostorijama Patrijaršije u Beogradu, u prisustvu dosta zvanica, među kojima je bio, kako je saopšteno – i Emir-Nemanja Kusturica. Dakle, Kusturica je zvanično prešao u pravoslavlje i zaista je uzeo ime Nemanja, iako mi se čini da i danas njegovo ime Nemanja mnogi shvataju kao šalu. A nije šala.

ZA 99% NARODA NA ZAPADNOM BALKANU SRBIN JE BILA DRUGA RIJEČ ZA – PRAVOSLAVAC, ŠAKA OBRAZOVANIH PRAVOSLAVACA JE NASTOJALA DA TO SHVATANJE PROMIJENI

Vođe Prvog srpskog ustanka su nakon početka istog 1804. godine, odlučile da otpočne izmišljanje Srba i van Srbije i južne Ugarske  – đe je jedino Srba i bilo do 19. vijeka. Tako je u Crnu Goru 1827. godine nepozvan i neželjen stigao Simo Milutinović Sarajlija, poslije Vuka Karadžića najveći srpski nacionalista u istoriji i postao je učitelj mladom Radivoju Tomovu – budućem Petru II Petroviću Njegošu. Simo Sarajlija je na Njegoša napravio presudan uticaj, presudno je uticao na Njegoševe nacional-političke stavove, Petru II je usadio ljubav prema Karađorđu, Obiliću, Dušanu. Posrbljavanje Crne Gore počinje od 1827. godine, od dolaska Sima Saralije. O Simu Sarajliji i njegovom odnosu prema Njegošu i Crnoj Gori pisao sam mnogo puta.

Ogromna masa neobrazovanog i nepismenog stanovništva nakon početka nametanja srpskog imena van Srbije, uopšte nije znala što predstavlja riječ narod i termin srbin koji im je nametan, svjetina je isključivo razumjela kao vjerski termin. Mali broj pripadnika pravoslavne elite u Beogradu, kasnije i Austrougarskoj i na Cetinju, objašnjavao je puku što označava riječ narod, uglavnom na način kako se i danas podrazumijeva ta riječ. No, narodna masa je riječ srbin isključivo povezivala sa srpskom crkvom koju je napravio Sv. Sava, za 99% naroda u 19. vijeku srbin je bio čovjek koji vjeru upražnjava na način koji je propisao Sv. Sava. Svjedočenja da je riječ srbin bila sinonim za riječ pravoslavac, ima mnogo.

Portal Aktuelno je do sada pokazao sedam primjera iz prošlosti koji nam ukazuju da je oznaka srbin, bila vjerska oznaka, evo ih:

Još 1333. god. za kralja Dušana Nemanjića riječ ”srbin” je značila – PRAVOSLAVAC, pročitajte njegove riječi

Pavel Rovinski: Ime ”srbin” označava pravoslavnoga

Što su Crnogorci 1876. godine rekli Josefu Holečeku – koje su narodnosti i vjere

I Austrijanac Sigfrid Kaper je 1875. zaključio da je ”srbin” prvobitno – RELIGIJSKI TERMIN

Još jedan dokaz da je ”srbin” suštinski – VJERSKI termin; Etnolog Mirko Barjaktarović citira neke Kosovare: “Mi smo Cigani, ali smo Srbi”

Đeda Momira Bulatovića pitali su što je, odgovorio – “CRNOGORAC”, srbin mu je bio vjerski termin

Akademik SANU Miroslav Pantić: Pod pojmom “Srbina” podrazumijeva se pripadnik pravoslavne crkve

KUSTURICA I MAHMUT BUŠATLIJA SU DOKAZI DA SU SRBI I DALJE, BILI I OSTALI – KONFESIONALNA GRUPA

Da je Kusturici iko bio Srbin, on ne bi prelazio na pravoslavlje, ako istinski pripadaš nekom narodu, nema potrebe i bespredmetno to dokazivati mijenjanjem vjere.

Srbi rimokatolici i Srbi muslimani u nekom ozbiljnijem broju, naravno ne postoje, oni samo stanuju u glavama nekih članova SANU koji o njima toplo maštaju u dugim besanim noćima dok u glavi crtaju granice Dušanovog „carstva”. SANU fanatici sanjaju da imaju pravu naciju, kojoj nije suština religija kao što jeste Srbima, nego bi religija trebala biti samo spoljašnja forma, dobro znaju da je termin Srbin isto što i pravoslavac, te imaju tihi bol u grudima kad se śete da ne postoje Srbi muslimani i Srbi katolici, premda i katolici i muslimani žive vjekovima na Iliriku (Zapadnom Balkanu).

Nemanja Kusturica je dokazao da se ne može biti Srbin musliman. Jednostavno, srbin i pravoslavac je isto. Srbin je bio i ostao termin za grupu sastavljenu od raznih naroda, koja slavi Svetog Savu. Emir Nemanja Kusturica je rođen kao musliman, ali razumio je da nije mogao postati Srbin, a ostati musliman i ne samo to, sami Srbi, ogromna većina Srba ga uopšte ne bi smatrali za Srbina da nije promijenio vjeru.

Pojavio se u javnosti početkom 2014. beogradski ekonomista Mahmut Bušatlija. On tvrdi da potiče od loze od koje je i Mahmut-paša Bušatlija i još tvrdi da su Bušatlije od Crnojevića. Ovaj beogradski ekonomista poslije dužeg življenja u Beogradu je kao i Kusturica prešao na pravoslavlje i kao i Kusturica (što je slučaju ovog Mahmuta još neobičnije), tvrdi da je porijeklom Srbin. On za tu tvrdnju naravno nema nikakvih dokaza, jedini koji mogu da mu potvrde da je srpskog porijekla su Matija Bećković, Kosta Čavoški, Šešelj, popovi SPC…  Tako se jedan Albanac proglasio Srbinom, ali, prvo je naravno ušao u Srpsku crkvu.

Ako je Srbin etnička odrednica zašto su Emir Kusturica i Mahmut Bušatlija pristupili SPC, zašto nijesu ostali muslimani (bar u tradicionalnom smislu)? Što će im ulazak u SPC ako vjeruju da su zaista Srbi? No, svi znamo da ih niko ne bi ozbiljno shvatio kao Srbe, da nijesu pristupili SPC. Uistinu, svi ljudi na zapadnom Balkanu imaju istinito – stvarno ili podsvjesno ubjeđenje, da su današnji Srbi konfesionalna grupa i ništa više. I danas je Srbin = vjerska pripadnost Srpskoj crkvi (istinska ili tradicionalna).

Sve ovo je u redu, ljudi imaju pravo da se izjašnjavaju kako hoće, samo nije u redu da nas (novo)srpski ideolozi mažu bajkama o tome – kako su oni i kako smo mi – porijeklom Srbi. Nije u redu, jer srpsko etničko porijeklo u Crnoj Gori možda ima nekoliko proceneta ljudi, i to je sve. A ako već pričaju o porijeklu, dakle istoriji, morali bi da znaju – istorija je nauka, nije guslareva fantazija.

Formula je jednostavna – ko postane vjernik Crkve Srbije, lako će mu (novo)srpski “istoričari”, publicisti, književnici – bajkama, guslarskim pjesmicama i “dokumentima” dokazati da je Srbin. U milion dokumenta prije 19. vijeka moguće je da se pronađe neki koji govori o Srbima – i u  Crnoj Gori i Hrvatskoj i u Albaniji i u Makedoniji i u Bugarskoj i u Grčkoj i u Rusiji i bilo đe drugo. Ako ništa drugo, bar je srpska elita velemajstor da bajku pretvori u istorijsku “istinu”. Srbi su nacija kojoj danas kaluđeri pišu udžbenike iz istorije i to na podsticaj putujućih komičara.

Uostalom, koga briga za istorijsku nauku, za SPC i SANU je važno da se nesalomivog duha ide prema ostvarenju vječnog sna – Velikoj Srbiji.

(Naslovna slika – Kusturica sa Miloševićevim ljudima koji su mu obezbijedili novac za snimanje skupih filmova: Milorad Vučelić, Jovica Stanišić, Zoran Lilić, a momak na slici je Marko, sin Slobodana Miloševića)