Kakav avetluk je zborit’ o slobodi misli

Piše: Slavko Mandić

Nije tačno da čovjek ima pravo na slobodu misli, a još manje da mu to pravo omogući da se kočoperi. Pa da zbori što god oće. Čak i da se usudi da udara po zlim naumima koji su, po prirodi stvari, smješteni u vladajućoj nomenklaturi. A oni ne vole da ih čačkaš, pa makar bili bradati, u mantijama ili civilnim vojvodskim apstrakcijama. Taj koji je to propisao ili je u gadnoj zabludi ili u namjeri  da u ljudske mozgove,( takve u kakve su se izrodili, bar kad je većina populacije u pitanju), ugradi klicu ludila i dovede ih u stanje vjerovanja da su baš oni božja preporuka i ta jednačina sa nijednom nepoznatom. To opet znači da bi uslijedilo višestruko stradanje naroda, jer bi ga prirodno povuklo kolektivno ludilo da se dokopa ulice, u nadi da će ponovo omirisati litije, u čijoj koloni božja sila svaku ovcu u podugačkom stadu, dobro pomilije. Uglavnom koronom, upalom pluća, jakim bronhitisom. Jer samo dotle, do tog Belvedera, do tog bedema iz kojeg blista čast i ponos, nogom će stupit, možda poganom. Drzneš li se dalje?…čućeš gromove specijalnih jedinica i kriminalnih organizacionih cjelina, kako tišinu zemlje (ne)slobodne sa grmljavinom šok bombi i gumenih metaka, uz koncertnu baladu raznovrsnih bojnih otrova, sa grmljavinom strašnom kidaju.

E pa oprosti mi Jakšiću Đuro. Tvoja je Otadžbina brate zastarjela. Došli su neki novi „klinci“ u mantijama i sred pušaka bajoneta u i ispred manastira i na cetinjskom trgu posložili namjeru da teško tome ko dovijeka živi. Boljet će ga žive rane od metaka. Gumenih, zabranjenih, sa dubokim tragom. Ali, neka. Da se zna što će mu se desit i koliko će dugo iskijavat  tu žeđ za slobodu riječi i još goru za  slobodu misli. Jer, tu pogan iz glava treba išćerati po svaku cijenu. A ko će drugi do vlast i njeni X sto drugari. Znate o kojima se radi. Ja ih ne smijem pomenut jer poštujem zabranu slobode misli, što je moj doprinos univerzalnim vrijednostima koje nam je donio 30. avgust 2020. godine. A i ne ide mi se u aps ili na potpuno opravdano pravo pravosudnog sistema da mi čopli od sad već minimalne penzije bar trećinu. Zato ću o krimi drugarima da ćutim. Neka to kaže neki drugi slobodnomisleći koji ima od čega sve da istrpi i da podnese u zakonu utemeljenu torturu. Jer je od ranijeg sistema dobijao i uzimao koliko je u naram cima mogao nosit.
Dakle, jasno i glasno, pod rizikom da me dobro svi razumiju, kazaću da dr Batrićević nije smio da se služi slobodom misli. Zato mora da odgovara i da bude, sa pretpostavkom nevinosti, osuđen maksimalnom kaznom. Kao primjer drugima. I da mu se fakultet utuli. I tačka brate. Što tu ima da se pametuje. Možete misliti što bi se dogodilo kad bi ovaj napaćeni narod počeo slobodno da misli. Znam da to ne može, jer nema čime, ali hipotetički u detalju. Recimo penzioneri. Po najavi, istina nezvaničnoj, ali se svaka namjera koju osmisli vlast brzo može pretvoriti u zvanični  akt, bez obzira na Ustav i zakon, 74.000 penzionera dobiće povećanje penzije koja će sad biti 450 €. A onda će onih 54 hiljade koji su imali od minimalne do ovog iznosa, prirodno ostati na istom, pa će tako, voljom vlasti, ući u kategoriju najnižih penzija. Vlast je ispravno zaključila da je 74 hiljade onih koji će dobiti povećanje, više od 54 hiljade onih kojima nema ni centa više. A kad to pretvorimo u glasače, ajde majstore pa izračunaj ko će odnijeti prevagu. Mada, kad bi ovi uskraćenici progledali…Ko zna…

Ovi što ne dobijaju ništa, najavili su nezadovoljstvo. Baš tako glasi pismo namjere. Jer, neće valjda oni na ulicu? Ama ne! Śetimo se koliko ih je stradalo na kosmogonijskom litijaškom putokazu za odbranu naših svetinja od nas samih. I ne odbranismo ih. Pokloni ih brat Abaz, pozvan na imunitet, tuđinu. Zauzvrat, ko zna što. Znaće se jednom. Ali nećemo o tome. Važno je nepovećane penzionere spriječiti da izađu na ulicu. Jer ih u ovo doba godine čeka smrzavanje. Ne treba zborit što će se desit ako zapuše śever. A oće. Ili bura na primorju. Ima i tamo na jugu penzionera. Bura u kosti uđe, pa nikako da izađe ni kad sunce ljeti uždi. A stađun joj je.  Ili možda kad udari grad i kiša, slična onoj iz potopa.
Pa što ćeš što je vlast izjednačila penzionere, pa one koji su imali više od minimalne, sad svrstali u kategoriju sa najnižim penzijama. Pa vlast je i kod nas onakva kakvu smo htjeli. I željeli, evo trideset godina. Da nas sunce ogrije. Da nam sloboda u nozdrve uđe. I ušla je, ne može dublje. Neka, neka, neka se šeta po našijem mozgovima. Zaslužila je. E, jadni li smo. Ne umijemo da cijenimo dato. Čuješ, htjeli bi slobodu misli. Ma nemoj. Neće moći ove noći šjor Batrićeviću.

I svi ostali, (jedno desetak preostalih), jer su se drugi sa redovnih platnih spiskova tridesetogodišnjih prethodnika, ukurvili i ćute iza ćoškova čekajući da vide što će se dogoditi. Pa ako pobijede ovi prvi, eto njih opet u staro jato. A ako ne, samo malo pojačat retoriku. Da ih novi čuju jasno i glasno. Tako ti to kod nas fukciniše, šjora Popa. Dobro si to razumjela kad si pošla na kanabe kod mister vojvode. Dobro je da jednako razumijete EU integracije i NATO bratsku zajednicu. I malo Dodika. Ne mari. I zastavu ničiju u sred skupštinskih odaja. Moja dobra Popa, srećni li smo što nas ti dopade. Bolja si i od madam Rajnke. A da ne govorimo o onome Varheljiju, Orbanovoj uzdanici za svaku našu rabotu.
Lijepo je čuti kad nam zbore aktuelni da neće dozvoliti stranim ambasadama da se miješaju u unutrašnje stvari naše države. Ali, jasno je svima, oni se miješaju odavno. I neće prestati. Čak i oni manje važni oštre na nas onu stvar. A niko im ime u vlastitoj državi nikad nije znao. I neće, jer su beznačajni. Ali ovđe, na ovom kamenu…