Piše: Đorđe Šćepović
Srećna ti Nova godina, dragi moj narode, braćo i sestre u Hristu. Ostali, ko vas… Mada, ona naša tek dolazi, 13. ćemo zapucati i veselom srpskom rodu zapjevati. Tako je, kažu, govorio Zdravko u petak u ponoć. A mi? Mi smo odbrojavali s nekim od pjevača na nekoj od televizija. Doduše uz reprizu jer je ministarka smrti zabranila javna okupljanja za sve osim za službena lica. Ona u mantijama dakako. Na kraju stare i na početku nove godine uvijek valja svesti račune. Kakvu to godinu ostavljamo za nama? Godinu koju su pojeli Pekićevi skakavci, ili pak godinu koju su, kako je glasio transparent na jednom od protesta FCJK, pojeli četnici? Ne znam koliko je mudro svoditi račune.
Osvrnuti se na minulih 365 dana a ne klonuti. Sasvim. Znam, dosadili smo s nacionalistima, srpskim svetovima, klerofašistima, ženama-četnicima, takoreći kentaurima, ali, ako preko puta vas stoji zlo teško je izmaštati eufemizam kojim ćete to zlo označiti. Nije moguće, čak i ako znate da će trpjeti uši ranjivih i nježnih. Čak i ako ste Tatjana Bečanović pa da ne biste izgovorili g e n o c i d u pomoć zovete Sosira sa sve znakom u rukama.
Uzaludan bi bio napor da se popišu sva ludila koja su obilježila prethodnu godinu. Uzaludan, jer bilo ih je toliko da ne bi stala niti u jednu statistiku. Od obećane slobode sve što smo dobili jeste sloboda za nacionalističke, velikosrpske mitomane. A ako je vjerovati DPS gradonačelniku Goluboviću i slobodna volja je konačno nedodirljiva, jer ovaj istaknuti funkcioner bivše vlasti, u slobodno vrijeme teolog, baš tako vidi ukrašavanje fasade likom zločinca osuđenog za genocid. Gospodine Goluboviću, i učinjeni genocid je bio slobodna volja srpske vojske?! I holokaust je slobodna Firerova volja!
O kakvoj slobodnoj volji buncate, gradonačelniče? I ne čudim se vašim izlivima vaših intimnih opredjeljenja, ali se čudim tišini onih koji bi morali progovoriti. Koji bi Vas, svojom slobodnom voljom, morali lišiti svih funkcija i pozicija. Zapravo, ne čudim se. Nije da sam očekivao buru. Ne čudim se ni Milutinu Mićoviću, ni Miroslavljevom jevanđelju se ne čudim. Milutin Mićović je samo kontinuitet. Logičan slijed događaja. Ako na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade imademo deklarisanog četnika, kojemu je antifašizam stran koliko i Mićoviću umjetnost i nauka, zar je moguće čuditi se bilo čemu? Ne čudi ni Siniša Jelušić u žiriju koji Mićovića nagrađuje državnom nagradom, države koju ne priznaje. Zar se CANU može osramotiti više nego je sramotna?!
Ako se svemu tome ne čudimo, zašto se i s kojim pravom srdimo nad Vučićevim darovima Nikšiću? Plašim se Danajaca i kada darove nose, pjevao je Vergilije u Eneidi. Ako nas je strah danajskih darova, ne bi li bilo prirodno da se bar malčice uplašimo i gradonačelnika koji brani pravo na fašizam svojih sugrađana, ili partijskih junoša što novom hramu kliču, u snijegom zavijanom Žabljaku?