Jevanđelje po Milojku

Piše: Đorđe Šćepović

“I zaista, zaista vam kažem:

Zove me brat iz Vitlejema, svake neđelje,

i pita:

Što ćeš tamo u tom Jerusalimu,

da te blate i razapinju tranje i budale?!”

Ovako počinje Jevanđelje po Milojku. Znali ste za Mateja, Jovana, Luku i Marka, ali Jevanđelje po Milojku je revolucionarno otkriće. Čak ni ono kontroverzno, toliko najavljivano i na koncu objavljeno Jevanđelje po Judi nije ravno ovom Milojkovom. A zašto? Pa, prilično je jednostavno: Pisci jevanđelja (objavljenih u Novom zavjetu) su bilježili Isusove propovijedi, stradanja, čuda i smrt. E, u tome i jeste kvaka. O Isusu su pisali njegovi učenici. Jevanđelje po Milojku donosi jednu sasvim novu perspektivu. O njemu ne govore i ne pišu njegovi apostoli, Jakov ili Janko, već sam Mesija progovara. Jeste, Milojko je Isusova inkarnacija, i ako toga, kojim slučajem, nijeste svjesni, upravo svjedočite Hristovom drugom dolasku. Zapravo, došao je još onda kad ga je Zdravko obznanio vjerujućoj pastvi. Elem, Milojkova priroda se kudikamo razlikuje od one biblijske Isusove prirode, na koju smo navikli. Nije to danas onaj dobri stari Isus, pun ljubavi i strpljenja. Ali, toliko čekanje na ponovni silazak među ljude, priznaćete, zna da pokvari raspoloženje, makar to bio i Isus.

Uglavnom, Milojko je srdit i na ivici nerava, a u nastupu iskrenosti, one koji su ga već birali, i one koji će ga možda birati, naziva tranjama i budalama. Za razliku od novozavjetnog Isusa Milojko uporno potencira svoju žrtvu. On plače, kukumače. On je iz dalekog svijeta došao da zarad nas strada. On će sve naše grijehe ponijeti na svojim donhuanovskim plećima. Da, umalo da zaboravim, Milojko svoj mesijanski život živi prilično razvratno. Neki jevanđelisti su zabilježili Kineskinje komunistkinje, Japanke budistkinje, Libanke ljotićevke, Šrilančanke adventistkinje i tako dalje i tako redom. Htjedoh reći da ni Mesija nije što je nekad bio.

Dok ga tranje i budale kamenuju i pripremaju njegovo novo raspeće krug Milojkovih sljedbenika iz dana u dan raste. Dabome, krug koji čine tranje i budale. No, sljedbenicima se u karakter ne gleda. Svoje nadnaravne moći Milojko demonstrira hipnotišući gomilu mladih ljudi. Dobro, neko će reći da je riječ o korupciji, ali ako kažemo korupcija nekako odstupamo od biblijskog konteksta, u kojem smo. Takođe, za razliku od onog starog Isusa ovaj novi ne jaše magarca, vozi skupocjeni automobil, i ne spava pod vedrim nebom, ne hoda po vodi, ali, kažu upućeni, Milojko ima stan na vodi. Stan na vodi?! Vaistinu čudo koje prevazilazi šetnju po površini rijeke! Milojko svojim propovijedima, zluradi će reći bajkama, okuplja oko sebe rijetku vrstu ptica. Onih ptica selica, koje svoj prelet obavljaju usred zime, a znamo da tradicionalna selica ne čeka zimu! Zato to i jeste tako rijetka vrsta, tzv. crnogorska selica. Imuna na vjetar, maglu, mraz, ona će obaviti svoj prelet uprkos bilo čemu. Prelet iznad kukavičjeg gnijezda (gledali ste Formanov fim?).

Crna Gora danas zaista liči na sanatorijum iz filma. Pitanje je ko će nas izbaviti iz takvog sanatorijuma. Naš mesija Milojko, ili oni slični njemu, koji su sanatorijum i izgradili? Ili ćemo to učiniti sami. Ne čekajući bilo koga. Koliko čovjek može da trpi? Više od konja, kažu. Dokad ćemo da u tišini posmatramo lažne proroke i spasitelje, koji su srušili sve čega su se dotakli. Ako se uzdate u magiju i čarobni štapić Velikog majstora, onda ste naivniji čak i od Milojkovih sljedbenika. Do vas je. Do nas je.