Ništa novo neću reći kada pomenem popove kao ideologe rata, predvodnike trijebljenja svake različitosti u ime i za račun vjere, blagosiljanje ratnih zločina i kreatore molitvenika za krvnike, posticatelje zla, manipulatore i istinske antihriste. To govorim uvažavajajući neumitne istorijske činjenice, podatke koji pričaju o nepočinstvima zbog kojih se civilizacija stidi i crveni iskrena vjera, zgasla dobrijem dijelom u zagrljaju crnih mantija.
One su, dugo već, simbol političke a ne duhovne snage predvodnika svještenstva Srpske pravoslavne crkve, a posebno njenog dijela u Crnoj Gori, ili poruka koja se šalje ciljnoj grupi, precizno odabranoj, da bude spremna u datom trenutku da se stavi bezrezervno u odbranu navodno ugroženog vaskolikog srpstva i njegovih svetinja. Tom porukom se svjesno uznemiravaju i plaše građani od kojih se, pod plaštom mogućih građanskih pa i ratnih sukoba, zašto ne, traži da se suzdrže od bilo kakve reakcije i poslušno slijede popovsku ideologiju koja će ih, na koncu svega, nahraniti, kao znak plemeniti i volje dobre, svetom zlatnom kašičicom, jednom za svakoga, koja je, bar se tako vjerovalo, otporna i na koronavirus.
A laž u otpornost vjere pravoslavne koja se nalazi u svetim simbolima SPC i koja štiti vjernike i svještenstvo svakoga zla, na žalost, životima su platila i crkveni velikodostojnici koji se nijesu pridržavali mjera koje je propisivala medicinska struka i nauka.
Nakon labavljenja preporuka i odluka koje je i Srpska crkva u Crnoj Gori poštovala u najvećem dijelu, njen je vrh razumio da je došlo vrijeme da ožive politička okupljanja i da se nastavi pokušaj rušenja vlasti ulicom, po istom scenariju kao i prije koronavirusa. Jer, jasno je da je to cilj i Srpske pravoslavne crkve, posebno onog dijela koji djeluje u Crnoj Gori, ali i prosrpskih političkih partija, decenijama neuspješnih u svom naumu da se dokopaju vlasni na ovaj, ili na onaj način.
Zato je njihova retorika žestoka a prijetnja s ciljem da uplaši, učini pasivnim građane a vlast da se sama skloni dok je još vrijeme. Poziv sa skupštinske govornice Milana Kneževića, jednog od lidera DF-a mitropolitu Srpske crkve u CG Amfilohiju Radoviću da organizuje litije 12. maja u Nikšiću, je ustvari više poruka vlastima da se ne miješa mnogo u ono što oni i crkva rade, kako se ne bi desilo nešto strašno. Zna Knežević da su i on i SPC to radili bezbroj puta do sada i da se vlast uistinu nije mnogo miješala u svoj posao, bar kad je ova tema u pitanju. Ali, svemo dođe kraj, pa i pasivnom odnosu dijela pravosudnog sistema u odnosu na ponašanje ove vjerske organizacije i ovih političkih partija koje bez zazora udaraju u temelje crnogorske države, kad god to mogu.
Zato i poruka vlastima Andrije Mandića, lidera DF-a, opet sa skupštinske govornice, koja ovom političkom krilu srpskog nacionalizma služi za direktan obračun sa državom, da će Nova srpska demokratija proslaviti svoju slavu Svetog Vasilija Ostroškog kao i svake godine. A to znači da njih ne interesuju mjere NKT, niti zabrana okupljanja, a još manje preporuke Instituta za javno zdravlje kojih se svi moramo pridržavati.
Mandić je, valjda na krilima otvorene podrške patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja njegovom činodejstvovanju i pozivu na nastavak litija i, kako je kazao “odbranu srpskih svetinja u Crnoj Gori”, dobio dodatnu hrabrost i zaprijetio gromoglasno.
Vlast je čula, nadamo se i razumjela poruku. Od nje se očekuje da građanima javno saopšti imaju li razloga za strah? Jer, ako je Irinej doslovice kazao “U ovim teškim danima, suočeni sa širenjem opakog virusa, molimo se Vaskrslom Gospodu za zdravlje i spasenje svih ljudi. Ovaj drugi virus koji odavno potresa Crnu Goru ništa nije manje opasan i poguban od virusa Korona. On prijeti da u potpunosti duhovno razori Svetosavsku i Njegoševu Crnu Goru. Ali, Bogu hvala, desilo se čudo.
Svetosavski srpski narod masovno se podigao da brani Pravoslavlje i Svetosavlje”, što je to do poziv na otvorenu pobunu protiv države, najdirektnije miješanje u njen državno-pravni status i željom da se legitimna vlast ulicom smijeni. Taj otpor na koji poziva Irinej čak i bez dodatnog prevoda i drugačijeg čitanja je poziv na sukob, najdirektniji mogući. To je, po političkom duhovniku iz Srbije, jedini način da se zadrži sve ono što je oteto 1918. godine Crnoj Gori i njenom narodu. To je ostatak državne imovine koji je Amfilohije rasprodavao i namjeravao da to čini i dalje, bez ikakvih biznis barijera, kao biznis duhovnik i bizniš političar.
Zaboravio je Irinej da je Srbija izgubila sve što su joj popovi branili. Ostala je i bez Kosova, na čijoj teritoriji su najveće srpske svetinje u koje ne smiju ni Irinej ni Amfilohije nogom kročiti bez dozvole kosovskih vlasti. A u Crnoj Gori mogu da ruše, zidaju, doziđuju, otimaju, razaraju istorijsku duhovnu i kulturnu nit crnogorskog naroda i otvoreno saopštavaju da ne priznaju Crnu Goru kao državu. Lider SPC u Crnoj Gori prepoznat je po ratnim pokličima, monstruoznim uvredama, klevetama i prijetnjama Crnogorcima.
Pa što još treba da učine, gospodo iz vlasti?
Možda mogu?
Zato nam otvoreno kažite imamo li razloga za strah?
S.Mandić