Gdje su čuvari Amfilohijevog amaneta?

Piše: Miodrag Živković (preuzeto sa fejsbuk profila)

Nije prošla ni godina dana od smrti mitropolita Amfilohija, a sva njegova ostavština se srušila kao kula od karata i pretvorila u prah i pepeo. Nije imao ko da je sačuva, a svi njegovi “vjerni” sljedbenici pokorno, uz muk i sluganski prihvatiše novo ustrojstvo crkve Srbije u Crnoj Gori. “Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše”.

Okupljao ih je i sabirao pokojni Amfilohije sa lažnim pričama da su Srbi, ali da su posebni Srbi. Ubjeđivao ih da su baš oni najbolji Srbi, “so srpstva”, “srpska Sparta” i da zahvaljujući tome moraju imati neku svoju posebnost i autonomiju, kako se ne bi izjednačavali sa Šumadincima, Banaćanima ili Sremcima, naprimer.

Znao je on veoma dobro da će lakše okupiti svoje vjerno stado baš na toj priči o posebnosti, jer je bio dobar poznavalac mentalnog sklopa naivnih Crnogoraca.

Da bi njegova priča imala pokriće, za sebe je svojim autoritetom izborio autonomiju i nedodirljivost unutar crkve Srbije, kada već nije uspio biti izabran za Patrijarha. Izborio se da njegova mitropolija ima status Arhiepiskopije, on status Arhiepiskopa, a da se njihova crkva u Crnoj Gori zove, “Pravoslavna crkva u CG”.

Sve ovo je bila veoma lovna mreža za naivne i neznavene Crnogorce, koji su mu se pokorno pridruživali, gazeći na svoju istoriju, tradiciju i svoje pretke.

Njegovim odlaskom na “drugi svijet”, nestao je i njegov Amanet i sva njegova ostavština. Njegova “vrhovna komanda” u Beogradu je ukinula njegovoj mitropoliji status Arhiepiskopije, a da je postojala za njegova života samo svjedoči naziv uklesan na njegovom grobu. Preimenovali su naziv svoje crkve u SPC, kako bi svi Srbi van Srbije imali isti status, bez ikakve posebnosti i autonomije.

Da sve bude ubjedljivije, ovakav revolucionarni prevrat je odnio sa sobom i sve najbliže Amfilohijeve saradnike u drugi plan.

Ono što je teško shvatiti i razumjeti je činjenica da je sve ovo propratio MUK svih Amfilohijevih sljedbenika koji su ga vjerno pratili i koje je neposredno pred smrt i u vlast ustoličio.

Niko glasa nije digao, niko nije tražio ni objašnjenje, svi su pokorno i snishodljivo prihvatili novu realnost, pa i onu da se više ni u čemu ne razlikuju od Šumadinaca, Banaćana ili bilo kog Srbina na zemaljskom šaru.

Danas se niko od njegovih sljedbenika i slugu ne pita, što to bješe Amfilohije? Izgleda, da se samo Crnogorci dobro sjećaju njega i njegovog djela.

Ovi njegovi su ga brzo i lako zaboravili, kao da ga nikada nije ni bilo. Za kratko vrijeme sve što je stvorio, poništeno je, a što je sačuvao, razneseno je.

Ne boje se više njegovi sljedbenici, ni kletvi njegovih, pokazujući da im je i sujevjerje bilo lažno. Ostaje nam da vidimo, čega se sada boje i čemu se nadaju?

I tako se završi jedna crkvena revolucija u Crnoj Gori, bez reakcije na poniženje i gaženje dostojanstva, kojeg su se svi i odrekli pristupajući joj.

Prelomili su ćutke novosrbi i novovjernici da je ipak srpstvo važnije od bilo čega, pa i od njihovog duhovnog oca Amfilohija, kojeg su se tako lako odrekli. Crkveno – političko prestrojavanje je izvršeno bezbolno, jer njihov cilj opravdava sva sredstva.

Izborila se Crna Gora kroz svoju istoriju sa mnogo jačim i većim protivnicima, pa će i ovima kraj dočekati.