Draginja, žena koje ima

Piše: Dubravka Jovanović

Al je đavo ali su mađije,

Ali nešto teže od oboje!

Kad energično, kategorično, hrabro i muški (da oproste borkinje za ženska prava), u odbranu časti svoje države iz poslaničke klupe zbori Draginja Vuksanović Stanković. Crnogorka, majka, supruga, univerzitetska profesorica, političarka.

Spolja nježne, ženstvene građe i lirskog pletiva. Iznutra vulkan, čija se lava sruči na preslabu riječ onih koji bi da nam državu satru i porobe.

Da nam osvane sa crnim florom na reveru u naručju vječno nezasitih, velikih i nebeskih, u državi tuđoj, u kojoj treba da žive svi Srbi.

Đe će Crnogorci i Crnogorske i ko im to državu na krst razapinje?

Na ova pitanja Draginja beskompromisno, žustro, autoritativno, hrabro, argumentovano, otvoreno, jasno, glasno protiv fašizma, nedvosmisleno zbori. Javno, posred kamera i vaskolike javnosti u crnogorskom parlamentu, koji se u tezgu pijačnu sa feleričnom robom pretvorio. U najeftiniji buvljak danas, od nekadašnjeg Doma lordova, kako su intelektualci iz susjedne Srbije nekada nazivali našu, crnogorsku Skupštinu, dok je njihovom vladao šešeljevski primitivizam i kleronacionalizam.

Draginja glasom, okom, rukom, dostojanstvom, srcem za građansku, multietničku i evropsku Crnu Goru.

„Nije lako postati budala. Pet posto je talenat ostalo je rad . Ne upirite prst u mene. To što vičete, ja se vas uopše ne bojim, poručuje neustrašiva poslanica. Nemojte me izazivati jer vam ja odstupit neću. Ponavljam svima u ovom parlamentu, ja se vas ne bojim. I upamtite što ću da vam kažem: milimetra nikome odstupiti neću u borbi za Crnu Goru. To što ste vi zamislili da urušite državu, da je nema, to vam neće poći za rukom, niti će ovo biti velika Srbija, niti će biti srpski svet“, poruke su ove hrabre žene koje IMA, kao što ih je kroz crnogorsku istoriju vazda bilo i biće.

U često neravnopravnoj borbi za dostojanstvo i slobodu, mir i demokratiju, crnogorska žena nikada nije bila po strani.

Bila je u prvim redovima na frontu i u pozadini.

S prkosnim osmjehom neprijatelju, odlazile su u smrt. Sahranjivale sinove junake, bez suze. Prostirale crne tavaje u pustoj kući izgubljene mladosti i ništa im na licu nije pisalo, osim dostojanstva i hrabrosti.

U ovom životu nije novo mrijeti, al ni život bogme nije najnovije, poručuje pjesnik. Žena koje ima u ova vremena crnogorskog zla, poručuje snagom svoga duha i intelekta da nju i sve časne ljude u Crnoj Gori niko neće nazivati fašistima.

Ni zastave crnogorske niko palit neće, ni zločince slaviti, ni Srebrenicu zaobilaziti, niti bijele majčine marame kaljati. Zato je na prsima Draganje Vuksanović Stanković danas cvijet što su ga majke Srebrenice rukom heklale. Da opominje i da u duši svakog istinskog patriote i antifašiste ponovo procvjeta. Za osvetu i pravdu, za opomenu i za slavu onih koje je mračna sila progutala.

Vjetrove tih, ne ponovilo se, nevremena ćera Draginja riječju ljudskom i svjetlošću oka koja, kadkad, može i da posječe one kojima je mrak jedino stanište i zaklon.

Ona želi da se vrate crnogorske zore i zapletu u najduži dan. Zlato sunčevog zalaska, za smjele da brazdaju nebo.

Nebo koje niđe nije tako plavo, ovo nebo prepuno ptica. Nebo pod kojim se više nikada neće slaviti Mladići i Srebrenice, četnici i srpski svet, laži i klevete, šovinisti i kleronacionalisti, primitivizam i slabost ljudska.

Ženstveno i odlučno, jako s pesnicom na poslaničkoj klupi. Jer je glas naroda koji želi i hoće hrabrost sad, ili ikad!

Vrisak iz čela da se duga razapne. Da nestane crna plima koja je narasla i da se odledi svjetlost. Riječ kao Lovćen nam treba. Da nas probudi iz bezglavosti i bezimenosti. Milimetra, nikome odstupiti neću u borbi za Crnu Goru, jer vas se ne bojim zapamtite, riječ je Draginje Vuksanović Stanković.

Bravo Crnogorko vrla!