Bruka na zgarištu tradicije

Piše: Dubravka Jovanović

Obožavala sam stađun o kRnevala, jednog vedrog i šempijanog naroda kotorskoga i bokeškog.

Rasla i porasla do karneavalskih kostima i povorki, sve do bina i mikrofona odakle euforično, sa ushitom da srce mora planut, sa onom svečanom notom pozivala sa radija, pjaca i hotelskih sala na fešte. Pratila čuvena suđenja Krnju SlaMnoga suda komunitadi kotorske sa onima kojima ovu tradiciju kuća daje. Sa svim oriđinalima i svim karampanama činjela bulikan i guštala na način da i svi drugi guštaju. I domaći i furešti.

Potom sam perom ispisala karnevalske i mediteranske pjesme koje i danas, u vrijeme gašenja svega što valja, traju i zlu odolijevaju.

Živi u pjesmama mojim i kotorskim danas već, reći ću narodnim, cijela plejada, fela, onih oriđinala koji su nam poklonili dušu, ali i znanje, duh i širinu, sa ukusom i mjerom, sa stilom i manirom gospodstvenog, otmenog, građanskog Kotora.

Zaslužuju baš danas kada je ugašena karnevalska vatra a bruka ostala na zgarištu tradicije da im, ustajući sa stolice, izgovorim imena: Stefko, Limili, Neno, tete Kate, Ivka i Marija, dondo Đuro Dončić, Gašleri, Tute, Špireto, Branko Coto, Ozana i Milenko Pićiri, Peruškovice, tete Elza, Banjo naš, (koliko je  samo puta bio uz kar i na njemu), tete Vesna Lipovac, Perica, Batinica, Duda Parteli, Lidija, Đoto, Rajko, Nena, Lelo, Gracijela i Jovica, Vlasta Gulašica, Tošo od televizije, meštri Atilijo, Đuro i Karmelo.

Bez njih nam je Kotor tanak, opustio stari banak, ajmo ljudi što ste stali ovđe su zanati cvali….

Cvjetala je s njima i njihovim idejama ali i ozbiljnim rabotama neozbiljnih dana maškaranih svaka sreća i veselje.

Na kotorske maskirane balove stizali su političari i predsjednici država, glumci, mizičari, pjevači. Dakle, najviđenija i najveća imena naše države i regiona. I vazda je svaka fešta bila za pamćenje.

U zdravlje njih znala sam sve do u tanke o ovim renesansnim, raspusnim feštama (preuzetim iz Venecije) koje su ,ne slučajno poslije duže bokeške zime pune umidece        (vlage) značile ventil za odušak i prvu tanku svilu proljeća u zraku. Kad se krnevao zaždi a s njim i sva šporkeca (prljavština) i sve ružno i loše što je naša mala mjesta počev od Donje Lastve tivatske, preko Prčanja, Kotora  pa do Novoga zadesilo u pasanoj godini.
A tih ludih karnevalskih dana, puk ima glavnu riječ, maškarconi i maškare vlast.
Šug, duh, vonj, šarm, a  osobito jezik bokeški, onaj divni naš domaći dijalekat sa zaboravljenim venecijanskim riječima i ta leksika mora i kraja, ljudi i užanci (navika), naš argo i sleng, govor koji posebno  propjeva u danima maškara kada se kaniželama  šempijani narod veselio i botunade (peckanja, sitne provokacije) smišljao u brijačnice i bifee, na po jednu s nogu, u barke i na peškariju (ribarnicu, mjesto đe se rtiba prodaje), na rivu i ispod sata. Taj neponovljivi koktel antike parletine-(staroga govora) krijepio je dušu i  podizao atmosferu učmale svakodnevice u neke više sfere.

Stari Kotor prijestonica karnevala

Krvna slika grada Kotora, prijestonice karnevala, upravo se kazivala u ludim danima njegovoga KRNEVALA.

Mnogo kasnije, susjedni Novljani su nas polako potkradali, a naši karnevalisti meštrice i meštri o maškara, rado im se odazivali i odili na njihove fešte, učeći ih osnovnim pravilima ponašanja pod maskom u povorci, sve do suđenja krnju, koja nikada nijesu ala vija savladali.

Zvučaće ovo đelozno s moje strane, ali vam je dragi moji, upravo ovo velika istina.
Onda su se tamošnji fini i učeni ljudi dosjetili da bi bio pravi turistički bum učinjet  feštu, mimozi u čast. Sjetimo se neizostavne brace Seferovića, kulturnih javnih radnika u Herceg Novom i da ne uđem u rizik da nekog važnog zaboravim od viđene, tadašnje gospode novske, poput Budeča, Pušića, itd zaustaviću se.

Dakle fešta od mimoze.
Jer pod bokeškim nebosklonom u toj pitomini blage klime, đe sunce u limunove i narančinu koru uđe, u agave i pinije, a mimozu prvu u baršun žuti obuče, da primaveru ranije dozove, u Boki sviće kao niđe na svijetu tako rano.

Krenula je fešta od mimoze sa prelijepim morskim sirenama, mediteranskim buketom što se mažoretke zovu i živopisnim tromboljerima s njima šotobraco (pod ruku).

Obilazio je taj karavan novskoga sunca i ljepote gradove i zemlje i svuđe bio pozdravljen, praćen zvucima bleh muzike i isključivo karnevalskim i mediteranskim melodijama.

Vratiću se na Novi danas, uz trubače, Cece i užičko, a sad opet do Kotora i njegovih užanci i jednog specifičnog života u februaru mjesecu mačaka, maškara i mimoze u Boki.
Mještani su živjeli za ovaj stađun (vrijeme, godišnje doba).

Po kućama su bile prave radionice, singerice su radile dan noć.
Pituravalo se, inkolavalo ali i beštimavalo. Kako se bližio dan karnevala sve je bilo napetije.

Ko je Krnjo najveće svjetska tajna

Ko će biti Krnjo vijećalo se i U MALE zborilo, a kad se našao, bila je to najveća tajna o kojoj se nije smjelo pisnut. Ne dao Bog da dođe do velikoga uha policiota ili gradskih oriđinala  koji su jedva čekali na glavnu ćakulu.

Nagađalo se i pročišćavalo u krugovima ĆITADINA I ĆITADINKI (građana i građanki) ali su tu personu samo mogli znati mešti o krnavala, na čelu s kapom i par maškarcona iz organizacionoga odbora, onih biraniha za VEO jadu, prije zadnjega đira gradskim kaletama, do pjace od rive đe mu se sudilo i lomače na Maceo đe su jada zaždili uz marcia funebre    (posmrtni marš) i pompijere (vatrogasce).

Ni šporiki jezici nijesu mogli ništa, pa se sve do izlaska Karampane (humoristično satirični list koji izlazi samo jednom godišnje na dan karnevala) koja se čekala željnije nego plata i penzija, nije znalo ko je KRNJO i što će mu sve pribrokat (dodat i nabrojit lošega) SLAMNI SUD KOMUNITADI KOTORSKE.

Dunkve, „Karampana“, taj svojevrsni ferao života Kotora i Kotorana, filter njihovih djela i nedjela, uz atmosferu fjake, tog specifičnog stanja duha ali i umidece od koje su mokri lencuni, sve do bure tripundanske i hrišćanske vodenice.

E, tada se po kaniželama, pjacetama, u portunima, magacinima, ali i kamarama kotorskih domova vijećalo i tražio krivac za sve što je loše Kotor zadesilo u pasanoj godini.
Čast je bila onima koji su predstavljali slamni sud, tužioce, advokate, sudije. To nije mogao biti svako. I zaista u slaMni sud Kotorani su i to mudro zamaškarali  su bili odista ljudi od ugleda.
O maškarama i njihovoj ulozi, počev od abruma gradom (poziva na maškaradu), do fešte na maskenbale, posebna je priča, posebna pravila i nepisani zakoni.

Masku niko nije smio tać. Ona svakoga tanćat, zadirkivat, provocirat, kokolat, zavodit, uveseljevat, nikad uvrijedit, osramotit, švacat (osramotit). To je građanskome Kotoru bilo strano.

U ponoć, ni minut prije, skidale su se krinke na opšte zaprepašćenje svih, kada bi se otkrio galiot ili galiotica koji su nas cijelo veče zadijevali, jer je najveći gušt bio namaškarat se tako da te rođena žena ili muž ne poznaju, a da im mira ne daš.

„Ma poznajem ga po glasu ili motu ali …ko je, ko je? Ma, da mi je znat“?? – zborio je kuriozni narod kotorski.
Onda bi se maškara otkrilia, a pod maskom ostajalo je veliko karnevalsko srce i bujna mašta vedrih primoraca, kojima je ovo more dušu i raskošni duh zalivalo.

U Karampani i ko i s kim i đe i kako. U Karampani suđenje KRNJU i botunade i opačine i šale i sarkazam, komedija, satira, prava de gušto, i peckanje i škerce (Šale, zafrkancije).
Zaduženih ŠPICA ŠKANDALA (onih koji su bili zaduženi da podbodu) vazda je bilo i biće, ali u vrijeme „Karamapane“, kad joj je lijepo bilo ime i kad smo se mogli ponositi njime, oni su bili samo ORIĐINALI koji su „nam dušu svoju dali“. Danas jedva u odlomcima.

Zato ijetka i tužna zbog najgoreg oblika brisanja tradicije, zbog šporkece iz plićaka ljudskog morala, zbog neznanja, ali i namjere da se pita, uči i nauči od onih koji fala Bogu još znaju, pišem ovaj foj (stranicu) .

Zbog politike i politizacije, zbog  moje, naše, vaše „Karampane“, koja već duže takođe gubi šarm i šug, nemilosrsdno brišući lingvu sa fojeva njenih ja se danas ŠVOGAJEM ( iskaljujem bijes olakšavam dušu).

Iz plićaka ljudskog morala

Danas uz jeftine političke obračune, mediokritete,bolesnike i kukavice sa elementarnim nedostatkom zdravog smisla za humor, tradiciju nam spaljuju.

Može li se objasniti a pogotovo odbraniti “mediteranskim šarmom”,  po riječima prvog čovjeka grada od skalina, suđenje piscu, intelektualcu, eruditi,  koji “prolivom piše, iz čijeg prkna smrdi “, i više zaista od stida zbog tuđeg nestida ne mogu i neću.

Iz ure u uru danas sve pravo i vrijedno pretvaraju u puko sredstvo njihove moći. Kada to sa tradicijom čine i radost i prostodušnost oduzimaju, onda je zaista došao smak svijeta.
Ja sam se švogala ovim tekstom i u post scriputumu moj skromni doprinos porukom: Svima koji Kotor i mrvu osjećaju kao svoj grad, dakle i fetivima i oršima dela montanja i onima jučerašnjima i budućima, starima i mladima, politikantima i oriđinalima, poručujem da se ne stide tradicije, da njeguju svoj jezik, običaje, svoju kulturu, jer je to blago naroda i da nam ovaj svojevrsni PONTAPET (broš) grada Kotora blista kolurima patine negdanjeg vremena u spoju sa sadašnjim. Samo tako možemo ostati svoji na svome, sa svojima i svima koji žele biti građani ovog grada i njegovih užanci.

Ko ne zna, neka pita one koji znaju. Ima ih još. Kome smetaju?

Zašto se skrivamo iza loših krinki i izmišljamo novotarije jer, Bože moj, staro i autentično je prevaziđeno. Ne razumiju nas novi, mladi i lijepi.
Bojim se da ne sagrade novi, ljepši i stariji Kotor.
Herceg Novi već je to.