Đe su sad intelektualci dok se nad Crnogorcima vrši nacionalno motivisani teror!?

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Nacionalno motivisano vlasti terorišu Crnogorce i svakodnevno vrše represalije nad crnogorskim institucijama. Ovoga puta napadnut je Fakultet za crnogorski jezik i književnost, dok politička situacija tendira ka haosu, a javnost ćuti. Đe su sad intelektualci koji se tako samoimenovani samopromovišu, da ustanu u odbranu nacionalnih interesa i dostojanstva, i što se pod tim pojmom podrazumijeva? Takvih ima samo nekoliko, i ustali su, a pod tim pojmom podrazumijeva se zbir osobina koje pośeduje samo tih nekoliko javnih ličnosti. Da bi se mogli nazvati intelektualcima u pravom i punom smislu te riječi, trebalo bi da ih motiviše odbrana, ne samo nacionalnih i državnih, nego obavezno i interesa manjina, ugroženih i ranjivih grupa, a takvih baš i nemamo.

Analizom imena potpisnika raznih peticija, koje se atribuiraju intelektualcima i načina njihovog očitovanja, zaključujemo da pojam intelektualca u Crnoj Gori i Evropi nema istu sadržinu. U Crnoj Gori intelektualcima se nazivaju ljudi s diplomom fakulteta prirodnih i društvenih nauka, članovi naučnih institucija kao što je Akademija nauka, bez razlike svi nosioci naučnih titula magistra i doktora nauka, književnici, slikari, pjesnici, glumci, reditelji, muzičari, dirigenti i neka slična zanimanja. A da li je to baš tako, i da li diploma i titula čine intelektualca, ili u sebi sadrže pravo da se bude intelektualac? Odgovor je ne. Taj pojam nije vezan za diplome, titule, članstvo u nekim organizacijama ili javni angažman.

Štamparija Crnojevića je bila ekces unutar jednoga društva u kome je donedavno pismenost bila više nego rijetka. U to se lako uvjeriti uvidom u natpise na grobljima. Rijetki su unutar kontinenta na kojima se čitaju natpisi uklesani prije 1900. godine. Crna Gora je prvi fakultet dobila šesdesetih godina prošloga vijeka, a Univerzitet tek 1974. godine, koji to i nije bio u punom smislu te riječi. Osnovan je bez katedri za Istoriju umjetnosti, Etnologiju i Arheologiju i niz drugih katedri od posebnoga nacionalnoga značaja. Pa je i razumljivo da se u takvome društvu, koje se tek odnedavno počelo emancipovati, školovanim ljudima olako dijele visoke kvalifikacije, kao što je intelektualac. Ta pojava je povezana i s jednom poznatom crnogorskom osobinom, koja determiniše svako društvo koje visoko cijeni uranilovku, kao što je i crnogorsko. Karikirana je u vicu o Crnogorcima u vojničkome stroju, koji se razbrajaju tako što na komandu “na parove, razbroj se”, čelni u stroju uzvikuje “prvi”, a onaj do njega ni za živu glavu neće da kaže “drugi”, nego odgovara “ja do njega”.

Crnogorski i evropski intelektualci

Za razliku od crnogorskoga, evropski pojam intelektualca podrazumijeva društveno angažovane ljude koji se izvan svoje profesije, u ime pravde i istine, javno zalažu za prava nekoga naroda, grupe, manjine, profesije ili pojedinca. Oni javno očituju neku i nečiju patnju i bol, stavljajući se u zaštitu ugroženih i ranjivih,  zastupajući ih u ime humanosti. Njihov javni život mora da ih śedoči kao osobe koje drže do moralnih načela, i prkose društvenim silama koje im dovode u pitanje slobodu, čak i život.  Naučne titule, diplome i profesija nijesu povezani s tim pojmom. Posebno ne ukoliko takva osoba podržava režime, pojave i pojedince koji se ne mogu nazvati humanim.

Nijedan od jugoslovenskih intelektualaca, čak iz vanpolitičke sfere književnosti i filma, koji je bio proganjan u komunističkom režimu, nije našao zaštitu u Crnoj Gori. Crna Gora svojevremeno nije imala nijednoga intelektualca koji bi stao u njihovu odbranu. Njen režim je bio rigidan, oslonjen na UDB-u, i efikasno je gušio svaku moguću slobodnu misao. Svi misleći ljudi koji su pretendovali na tu titulu, ili se ukrašavali njom, bili su mu s ruke. S ruke mu je bila i narav ovdašnjih ljudi da životni oslonac traže u organizacijama sile kao što su vojska i policija. S reda se u životu podupiru “policijskim pendrecima”, i javno se fale da imaju vezu u policiji. U održavanju takvih veza najagilniji su bili upravo onovremeni samoproglašeni intelektualci.

Živko Nikolić izuzetak

Cijelu mladnost sam proveo u društvu koje je najviše cijenilo visoka vojna lica, visoke policijske službenike, neke lokalne siledžije i plaćenike tajne policije koji su za njen račun ubijali političke protivnike komunističkih vlasti u inostranstvu. Čitave bajke su se ispredale i o jednome kasapinu koji je sam, bez ičije pomoći, mogao nožem da ubije bika i nekima koji su bili u stanju da provuku metak iz levora kroz jednu rupu u prozorskom staklu. A ni jednog mislećeg čovjeka nijesu cijenili, čak ni Živka Nikolića, nego su ga svojevremeno javno napadali i oblajavali.

A on je bio rijetki intelektualac koji je taj status potvrdio javnim angažmanom, i sticajem nejasnih okolnosti, na sreću dobio priliku da stvara u Crnoj Gori. Mislim i tvrdim, da na čelu Jugoslavije nijesu bili dvojica iz zapadnih Republika ondašnje Jugoslavije: Josip Broz i Edvard Kardelj, nego crnogorski kadrovi, zemlja bi završila u sovjetskome bloku, i u mnogo čemu zločinačkom, prevazišla bi Staljina i Envera Hodžu, i niko se u Crnoj Gori ne bi bunio, niti bi zaslužio titulu intelektualca, eksponirajući kolektivnu savjest i “poštenje koje čuvamo” i kroz himnu. Suština toga i takvoga neintelektualnoga društva oličena je u personalnom sastavu rukovodstva ministarstva sile, posljeratne Savezne UDBE, u kojem je śeđelo pet Crnogoraca i jedan Srbin. Doduše, čelnik je bio srpski kadar Aleksandar Ranković. Dok su svi upravnici logora “Goli Otok”, sem jednoga Dalmatinca bili, Crnogorci. I samo je jedan od njih s ljudima postupao čovječno, tako su bar tvrdili bivši logoraši.

Uzaludan vapaj za intelektualcima

Crna Gora je društvo u kome mediokriteti sude autoritetima, i za život pa čak i u smrti. Takvo društvo kojim inače vladaju mračne emocije i lukrativni porivi koji na pazar iznose cijelu državu i sve nacionalne interese vapi za intelektualcima, ali u našem slučaju uzaludno. Pokazalo se da smo prava sirotinja u ljudima koji su spremni da prkoseći vlastima, javno zastupaju i žrtvuju se za opšte dobro. Recimo, tvrdim da svojevremeno nije bilo naredbe Savezne Vlade iz Beograda da se podignu spomenici i spomen kosturnice poginulim u Drugom svjetskom ratu, nijedan spomenik u Crnoj Gori ne bi bio podignut, niti bi bile uređene i objavljene monografije i Zbornici o NOB-u.

Toliko je dominantna zloba i zavist crnogorske sredine da im nikad sama ne bi priznala žrtvu i dala satisfakciju. Njena narav oličena je i u javnoj hajdučiji otimanja tuđih zasluga. Da komunističke vlasti nijesu odmah nakon Drugoga svjetskoga rata utvrdile spiskove nosilaca trinaestojulske spomenice i ordena Narodnih heroja, izbio bi građanski rat između stvarnih nosilaca i kasnijih umišljanih pretedenata, koje sam svojevremeno lično slušao i gledao.  Vidimo to i na primjeru poginulih u Balkanskim ratovima na Skadru i na Bregalnici i u Prvom svjetskom ratu. Nema nijednoga spomen obilježja koje čuva uspomenu na njihovu žrtvu, nijedne monografije o njima, a kosti sahranjenih iz Balkanskih ratova kod crkve Svete Marije u Skadru, nikad nijesu bili predmet interesovanja naših vlasti.

Đe su se sakrili?

Ali ni pretedenata na naslov intelektualca, koji se inače brinu samo o sinekurama i poslovično podupiru svaku vlast. Neki su i efikasno odžeparili državnu imovinu. O oltaru slobode, s vječnom vatrom nad kosturnicom, u kojoj bi, kao u svim civilizovanim državama, bile sahranjene kosti  crnogorskih građana poginulih i umrlih u izgnanstvu širom Balkana i Evrope, od Skadra do Bregalnice, Rima i austrougarskih logora od Tuzi do Boldogasona, Neđmeđera i Karlštajna, nikada se nije ni razmišljalo. Zloba je presudila da zemlja nema ni Aleju velikana u kojoj bi se sahranjivali zaslužni građani, a odbrana crnogorskih državnih i nacionalnih interesa, radničkih prava, zastupanje siromašnih i ranjivih prepuštena je stihiji i pojedincima.

Pa đe su intelektualci da se svim tim povodima oglase, i rizikuju sukob sa silama koje ne kontrolišu, koje im mogu ugroziti egzistenciju, dostojanstvo pa čak i slobodu?  Đe su da crnogorsko društvo kojim dominiraju, kako sam već napisao, mračne emocije osvete, zlobe i zavisti i lukrativni porivi koji na pazar iznose cijelu državu i nacionalne interese, izvedu iz takvoga stanja i uvedu među evropska civilizovana društva? Premalo ih je! Na prste samo jedne ruke broje se oni koji se o svemu ovome javno očituju, i mogu se nazvati intelektualcima. Zato nam se ne piše dobro.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta