Đe ste Kotorani?

Piše: Dubravka Jovanović

Uopšte, ali ni zericu me ne zanima ni ko je pustio, ni ko stoji iza četničijade i Bajićevog  filma Heroji Halijarda u kotorskom Kulturnom centru,  ni čiji je propust, ni da li je iko imao petlju da kaže: ovoga  filma nećete gledati u Kotoru.

U to kolo četničko i te fašističke fešte ne učestvuje Grad od starina , kulture i Unesca.  Grad od soja i poja nekada , od kože i obraza.

Grad od  kampanela za sva zvona bez razlike. I tihog puka koji je uz dobru molitvu sa Gospe od zdrvlja po pravilu blagoslovljenu  grančicu lovora i masline sa oltara  ponijeti za  prijatelje i dobre  ljude, bez obzira kojoj vjeri pripadali. To je bio zavjet i užanca kotorskoga naroda.

Grada od kanižela, rozeta i pjaceta, palata, oltara, bifora i svodova.

Naranče i ružmarina. Grada od svetaca i vila, od svetoga Tripuna, Nikole, i Blažene Ozane koja je znala s praga grada osvajače fermat. I velikoga  Hajrudina Barbarosu pobijedit i Kotoru u odbranu stat. Odvažno i hrabro.

Ne interesuje me u kojem je to filmu Kotor danas i koje ga to politike razvlače na svoje strane, niti ko kome danas podmeće, klepeće, mekeće.

Moje jedino pitanje je đe ste Kotorani, građani grada od svetaca i vila, pomoraca, zanatlija, muzičara, umjetnika, graditelja, notara, apotekara.?

Grade moj!

Nekada finog svijeta,miroljubivog, otmenog i dostojanstvenog. Građanske kulture bilo da je zanatlija, običan šušter , pitur, pompijer, marangun  ili plemić, moreplovac, učen i od svakoga reda i mota, kako bi to Bokelji kazali.

Veseli narode moj, duhovit  svijete, od bala i maškarade, od tradicije i fešte, renesansnoga duha.

Grade koji imaš ono IZA. Iza grada grad, iza mora rijeku, iza bedema tvrđavu, iza crkvu i ispod nje crkvu. Iza škura život a ispod njih more . Iza portuna  mačku. Iza  rozete fresku a iza krovova  mjesec.

A đe su LJUDI? Onaj moj divni kotorski svijet koji je znao braniti sve svoje sveto.

Vazda je bilo ćakula i bruntulanja. onih šarmantnih, originalnih što ih svako naše malo mjesto ima.Sve s mjerom i kako Bog zapovijeda.

Ali već dugo u Gradu kome su i starus  grada uzeli, i Lužu zapatali i Slaviju oburdali i Dojmi utopili u nove kolure i mjere,  nema ko da podigne glas.

Nema  nas  za riječ razuma i odbrane njegovih vjekovnih vrijednosti. Nema hrabrog i glasnog  javnog bunta .

Osjećam,( naravno iza leđa onu čuvenu-ti bi da dižeš revoluciju. Ovo je miran grad, ko će se dić? Nije nas ostala  šaka jada).

O svemu što nam se u Kotoru, sa Kotorom i nama u njemu događa lajete po kantunima i kafanama. U male i po sistemu ne bi bio rada da se od mene čuje.

Šoto voće i šotokuco-( ispod glasa i lukavo, podmuklo).

Đe nam je svijet, savjest, dostojanstvo? Đe javni prezir, revolt i gnijev zbog kojekakvih filmova i filmadžija, glumaca, režisela i statista u njima, što se šporki političari zovu.

Đe nam je stid zbog tuđe sramote. Ljubav prema gradu i njegovim slojevima koji se protestom i građanskim otporom brani.

Sve što valja ugasiste ćutanjem, povijenom kičmom i lasa me stare– ital. ( lascia mi stare) oliti pušti me stat, pusti mene na mir.

Zar možemo imati mira pri pomisli da svako može u Kotoru što ga je volja. Da su svi „kulturnjaci“ u ovom slučaju selektori filma koji fašizam slavi i na rodoljublje pljuje. Narodni heroji postaju nam meta za krvavo kolo, ponovo.

Poniješe nam Jugopetrolje, pa Arhiv, Jugooceaniju ugasiše, Zavod za zaštitu spomenika,ili po kotorski Zavod od monumenata,  dočeke Nove godine koji je Kotor prvi započeo na otvorenom pokraše i našim perjem drugi se kite, Festivale i artove, krnevao takođe ,onaj u punom značenju , Skala radio se ugasio,bez riječi-čast časnima u manjini.

I još dan danas pišete i tražite pomoć  uz  priču i poruke kako je ovaj medij bio jedini svetionik u škureci koja je Kotor zadesila. Pa do pitanja  zašto vas nema i konstatacije falite  i opet pitanja , kada će te se ponovo oglasit sa onim slengom bokeškoga šuga u jeziku i notama radijskim?

Niko nama nije kriv dragi moji Kotoroni. Nije dovoljno reći  i postaviti pitanje : Koji Kotorani? Ostala nas je šaka jada.

Ni politika, ni zlo vrijeme da smo bili složni i glasni ne bi nam Kotor dali na rasprodaju .

Nema toga Sloba Miloševića, ni Šešelja ni Tuđmana, ni ovih nepomenika novih prevarantskih, koji su krivi koliko mi sami.

Poklasmo se između sebe. Zašto se švogajemo ,zabijamo i stvari ne nazivamo pravim imenom?

Primjer slavna Bokeljska mornarica koja se buca po svim šavovima a svijet je priznao i smjestio u kulturnu baštinu od posebnog značaja.

Divno li beješe kad su đenisi i bombardine u đir  krećali s Tabačine.

Kotorani u srcu nam tica, kad zaigra stara mormarica, ushitom sam pisala.

Danas svoj bunt izražavam tako što ne idem na kolo u kome četnicima i divljanima ne smije nikada biti mjesta.A svi moji su bili članovi ove bratovšine.

Kotoranke i Kotorani, koje to kolo igramo na pjaci od rive ?

Pa koliko god da nas je ostalo. Ne rješavaju se muke i problemi na Fejsbuku i ostalim društvenim mrežama koji nam ostaše jedina zanimacija. Pa i to jedva sa imenom. Bolje botom kad je gusto nego se ispod svoga stava potpisati  punim imenom i prezimenom.

Potpisujem ove redove sa željom da nam još koji ferao ostane u životu i zasvijetli ispod  palata.

Adio Grade moj!