Piše: Adelheid Wölfl (specijalni izvještač sa Cetinja 5. septembra)
Plamen se diže iz ugljenisanih automobilskih guma, a eksplozije se mogu čuti dolje u gradu.
Oblaci dima iz suzavca jedva se pomjeraju, a pluća već ponovo gore.
Svako ko se u neđelju ujutro približi starom kraljevskom središtu Cetinju u Crnoj Gori mogao bi pomisliti da se tu radi o pobuni nakon fudbalske utakmice ili ratu uličnih bandi, ali ne i o ustoličenju novoga mitropolita po imenu Joanikije (Mićović).
Uprkos suzavcu, ljudi su se neprestano okupljali u gradu, na uglovima ulica – često sa crvenom crnogorskom zastavom oko ramena ili sa majicama kojima pokazuju svoj nacionalni ponos – kako bi demonstrirali protiv inauguracije.
Pod jakom policijskom zaštitom, srpsko-pravoslavni patrijarh Porfirije Perić i novi mitropolit Joanikije morali su dolećeti iz Podgorice helikopterom. Policija prethodno nije uspjela da ukloni barikade kako bi omogućila sveštenstvu da uđe magistralom.
Pogled na policiju, sa spremnim puškama, koja je ogradila čitav krug oko manastira, izazvao je sve osim prazničnoga raspoloženja.
Mnogi su se još nadali u subotu da će SPC popuštiti i da će se događaj u Podgorici održati u pravoslavnom hramu. Ali Porfirije je dao slogan – da se svakako ide na Cetinje.
To su mnogi shvatili kao znak da predśednik Srbije Aleksandar Vučić tako želi.
S druge strane, crnogorski predśednik Milo Đukanović je izazovno došao u subotu na Cetinje na proslavu njegovih pristalica. Obje strane su govorile o miru i stabilnosti – ali su se ponašale veoma različito.
„Ovo nije Srbija”, uzvikuju demonstranti.
Neki su potražili spas od suzavca u pekari. Prodavačica ima podbule crvene oči, kao i demonstranti. Neke suze ove neđelje padaju na kroasane i kriške pice.
Glasine govore da je jedna od demonstranata, trudnica, umrla. To zagrijeva emocije.
Neki mladići protrčavaju, sa kamenjem u rukama. Policija je iza ugla, čovjek do čovjeka. Lete kamenice. Uzvraćaju im patronama sa suzavcem. Sve unaokolo lupa i puši se.
Unutar manastira za to vrijeme jednoga čovjeka sa dugom bradom inauguriše drugi čovjek sa dugom bradom.
Za mnoge ljude uopšte se ne radi o Joanikiju, već o borbi za moć između prosrpskih snaga, koje nikada nijesu prihvatile nezavisnost Crne Gore od Jugoslavije 2006. godine, i onih koji su srećni što s tim nemaju više veze i vide sebe kao Crnogorce.
Skoro godinu dana postoji vlada bliska SPC. Od tada se mnogo toga promijenilo, a desetine direktora škola je razriješeno. Mnogi se takođe plaše klerikalizacije i povećanoga uticaja iz Beograda.
Srpsko-pravoslavna crkva je politički akter, neki od njezinih predstavnika su širili ekstremni srpski nacionalizam. A Vučić kontroliše – naravno, preko novca – SPC u velikoj meri.
„To je bila najveća sramota koju je Crna Gora ikada doživjela”, rekao je jedan od demonstranata. „Srbi su dolećeli sa helikopterima našega Ministarstva odbrane!” Drugi pita: „Ko je sada pobijedio? Mitropolit ili mi?”
Mitropolitova inauguracija ostavlja duboke pukotine u već podijeljeno društvo.
Za to vrijeme, muškarci sa bradom penju se natrag u helikopter, pokušavajući da odvrate pažnju od poprišta sukoba uz zvonjavu zvonâ.