Da nam svane rujna zora

piše Dubravka Jovanović

Ustanak i državnost,Crna Gora i sloboda.

Sjećanje me lakom tugom ovi, što bi divni cetinjski pjesnik Leso Ivanović  rekao, pri pomisli na proslavu 13 jula,Dana crnogorskog ustanka  protiv fašizma i Dana državnosti  Crne Gore, kada se slavilo čojski.

U  jednoj koloni dostojnoj datuma.

Jednoj akademiji na kojoj svi ustaju pri intoniranju himne državne. Pod jednom crnogorskom zastavom i dužnom poštom jedinstvenog  SUBNOR- a herojima poginulim za slobodu i čast ove zemlje.

Plotuni nebom da još veće i plavlje bude. I tice u grudima koje rodoljubljem zadrhte na ovaj veliki praznik.

Ova je strana svijeta na um propeta, od osvita , raskršća i ušća.

Zato je riječ, čvrsta kao krš crnogorski o ovom datumu velika bila.

Riječ za njenu nepovijenu kičmu. Za luč slobode što nađe iskru u kamenu.

Sva od riječi i obraza od visina i od groma, Crna Gora je.

I  takva mora ostati.

Ako i jeste jedna slamka među vihorove, ne mogu je oduvati vjetrovi sile koji su pokušavali da joj slome kičmu vjekovima. Neće moći,   kako god i kome god da puvaju.

A vihor kratko traje i Bog (ali ne njihov)  je tako  namjestio.

Ukršteni u istinu crnogorski ljudi vratiće obraz svojoj zemlji.

Znaće se ko što zbori a ko romori.  Kome je ovaj datum trn u oku a kome svjetlost zenice.

Ko se skriva birajući riječi koje ga suprotno kazuju jer su neiskrene, jer su naručene, jer ih ne diktira srce. Znaće se ko je rod a ko izrod.

A ko niko jer bi pošto po to da je neko, pa se oko svoga repa vrti.

Ko se skriva i ko vara, ko bi malo demokratski u evropski parlament a malo više u crkveni vilajet.

Ko datume u svoju korist prisvaja a zločine po potrebi tumači.

Moraće bistro i jasno i glasno.

Moraće. I to ne zadugo.

Gospodo, ne idu skupa svetosavlje i ustaničke vatre,  klerikalizam i patriotizam. Šajkača i crnogorska toka, oro i moravac, gusle i truba. Neka igra svako tamo đe se bolje čuje i đe mu je prirodno stanište.

Plikove i brazgotine sa duše ove zemlje omelemit ćemo.

Ima joj lijeka ispod kamena njina. Crna Gora je to. Junaštvo je, opet će pjesnik, njena jedina industrija.

Ona u sebi nosi sva vremena i prostore, zato se i ne može izgubiti u ovom vremenu, bolje reći nevremenu.

Da popove borbena žulja nije novost, baš kao ni pojedine novinare sopstvena država.

Paćenički nego što, u njoj. Lapsus lingve -plaćenički a da kako u tuđoj!

Da se na hrabre jedni i drugi strmoglavljuju  kao aždaje.  Ali  još malo.

Revolucije i Rezolucije, kako kome odgovara za samoreklamerstvo i glumatanje pred svijetom po sistemu unosnosti.

Kad zatreba iz lijevog ću špaga jedno a iz desnog drugo. Samo da se ne pobrkaju špagovi .

Još ako su duboki ili ne daj Bože izbucani.

Čistunci moralni i karakterne siline više se ne voze  taksijem a o zapošljavanju sada već najšire rodbine  i kumova nema ni govora.

Revanšizam, što to bi?  pitaju se diznijevi junaci sadašnje Crne Gore a sve je počelo od miša, sjetimo se starog dobrog Volt Diznija.

I svi iz prvih redova današnjih proslava , fešti i akademija.

Svi junaci nikom pokinoše. Svi su demokrate, rodoljubi, patriote, samo malo da promiješamo teću, omastimo i dosolimo začinima iz susjedstva.

Pamidora je najaktuelnije povrće a pipun voće ovoga stađuna i ovogodišnjeg tuirizma.
Crna Goro nećeš tako!

Čast i viteška vrlina tvoj je odjek od katuna do dvorova.

Misao tvojih istinskih ljudi mora biti u podnožju neba da se vine kosmosom.

„Ili to moja ljubav spaja zemlju i nebo zavičaja“.