Crna Goro moja vilo, sve ti zdravo i veselo bilo!

Piše: Dubravka Jovanović

Montenegro, lučo, istorijo! Poručuje ti pjesnik.

O buduće vrijeme ne budi mi tuđe!

Ova je strana svijeta na dugu raspeta, na um propeta, od osvita, raskršća i ušća. Zato će UM odlučiti u neđelju.

Osvit aprilske, tanke proljećne arije obasjaće lica ponositih Crnogorki i Crnogoraca i svih onih u Crnoj Gori i bijelome svijetu kojima je u srcu tica pod tvojom bandijerom i uz tvoju himnu.

Na raskršću u neđelju, poslije mrklog mraka trogodišnjeg, đe znakovi pored puta pokazuju Evropu koja je od vjekova stanovala na Cetinju.

Prijestonici u kojoj su se nosili kapelini i lakovane crvlje, đe se filharmonija slušala i tenis igrao.

Pozorište cvjetalo i slovo se štampalo. Novac kovao, kist svijetom slavio umjetnost.

Na ušću ljubavi bez podjela i bez straha da nam temelje države ljuljaju izdaje i varalice.

Od poja i soja, od kičme i od riječi, od čela i obraza, da u neđelju podignemo palac za broj jedan, jer nam je Crna Gora prva i jedina.

Jer nam Milo nosi bandijeru ispred svih, crvenu, svijetlu, časnu, pobjedničku.

U nebo nebesa da se vine.

Nikad više zlom vjetru koji je pokušao da te skrši, da te proda najeftinije. Da te rasporoda sa sve orlovima tvojim.

Kriknuo orao, zapjevao soko, polećela misao do svakog praga tvojega i kazala da vrijeme ovdje ne važi. Bezvrijeme je tvoje i pleme mjeseca te prihvata.

Crna Goro, moja vilo, sve ti srećno i veselo bilo!

Iz ovog zalivskoga života, đe i potonulo jedro diše, đe su slavni moreplovci bitke dobijali i đe more čitav svijet ljubi poručujem: E viva Montenegro!

Da se brodolomi nikada ne vrate.

Svu noć u mom snu konači nada da smo te na svetu Neđelju spasili.
Ispod posljednjih kiša grada Pestingrada, molim za tvoju slobodu.

Da ti zasja cijela pučina u oku!

Za sve što su ti podmetnuli odgovaraće pred pravdom, jer je sa njima i sunčev korak stao.
Riječi iz krvi naše, koje uspravno hodaju moraće da se nađu. Baš kao i tvoj vjekovni znamen – hrabrost i obraz. Pašće na tebe zvijezda i udahnuti ti novi život.

U neđelju.

Želim da lastavičjim gnijezdima otpozdravim i da ti otresem bol.

Da ti srce zakuca jako kao moje i svih koji se spremamo pod tvoje čelo visoko.

Do Lovćena za luč!

E viva Montenegro!