Prije ravno godinu, 30. agusta 2020, tri koalicije – „Za evropsku Crnu Goru“, „Mir je naša nacija“ i „Crno na bijelo“ – uspjele su da sa vlasti smijene Demokratsku partiju socijalista i njene tradicionalne koalicione partnere. Jedno od glavnih obećanja tri koalicije tokom kampanje koja je prethodila parlamentarnim izborima bilo je da će, osvoje li vlast, izbrisati podjele u crnogorskom društvu, za koje su optuživale DPS, naročito njenog predsjednika Mila Đukanovića. Godinu kasnije, djeluje da crnogorsko društvo nikada nije bilo podijeljenije. Tome je nemjerljiv doprinos dao i kontroverzni direktor crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić, koji je, piše Pobjeda, djelovanje crnogorskih patriotskih organizacija u zvaničnim dokumentima podveo pod stavku „nasilni ekstremizam“.
“Kako bi se opravdalo postojanje velikosrpskoga nacionalizma u Crnoj Gori, bolje reći da bi se težnje velikosrpske ideologije predstavile legitimnim, izmišljen je prije nekolike decenije crnogorski nacionalizam. Narativ o crnogorskome nacionalizmu pojačan je od strane brojnih nevladinih udruženja i pseudograđanskih aktivista, danas manje ili više jasno angažovanih u veleizdaji crnogorskih nacionalnih interesa. To su strukture koje dignu veću graju zbog pregažene mačke no zbog pogaženih prava nacionalnih Crnogoraca i drugih nesrba u Crnoj Gori; oni koji ne reaguju ni na fizička zlostavljanja Crnogoraca, na etničko čišćenje prosvjetnoga i zdravstvenoga sistema, na klerikalizaciju i fašizaciju društva. Takvi su svojim terenskim i propagandnim djelovanjem, koje nažalost godinama nije imalo adekvatan institucionalni odgovor, utrli put strukturama Vučićeva „srpskoga sveta“ da preuzmu vlast u Crnoj Gori. Sasvim je stoga prirodno da ANB, koji je danas u rukama proruske i velikosrpske politike, sve koji ne pristaju na „srpski svet“ „proglasi „nasilnim ekstremistima“”, kaže za Pobjedu dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, profesor Adnan Čirgić.
Kada bi ANB učesnike građanskih protesta nazvala patriotama koji ne pristaju na veleizdajničku politiku crnogorskih poklonika „srpskoga sveta“, onda ne bi imala osnova za razračunavanje sa njima, a morala bi se oglasiti više no sramotno ućutana međunarodna zajednica. Ovako, kad sve koji pružaju legitimni građanski otpor, bilo kroz saopštenja u medijima bilo kroz druge vidove zakonskih protesta, proglase ekstremistima, onda su sebi pribavili „legitimitet“ da protiv učesnika toga otpora organizuju medijsko-propagandni linč. Ako ustreba – i represivne mjere“.
Kako se onda Vukšić uopšte našao na čelu ANB-a?
Čirgić: Stavovi o kojima sam govorio zapravo su i glavna referenca za postavljenje šefa ANB-a na tu funkciju, baš kao što je afirmacija četničke ideologije i učešće u litijama bila referenca za ministarsko mjesto Vesni Bratić, Jeleni Borovinić-Bojović ili Vladimiru Leposaviću.
Bilo bi budalasto očekivati od osobe kakva je aktuelni premijer Krivokapić, koji Amfilohija smatra najvećim Crnogorcem nakon Njegoša, da na ta mjesta postavi ljude kojima svetosavlje i velikosrpstvo nijesu životni ideal. Ako se śetimo što je sve Amfilohije govorio o Crnoj Gori, Crnogorcima, Crnogorskoj crkvi, muslimanima, onda je jasno kakvu Crnu Goru žele njegovi idolopoklonici.
Jedan od njih je i šef ANB-a Vukšić, koji svoju privrženost Crkvi Srbije i javno reklamira. Kao i za njihova idola, svaki Crnogorac koji u svome crnogorstvu vidi išta više od geografske pripadnosti srpstvu, svaki Crnogorac koji je spreman više vjerovati istorijskim faktima no njihovoj babologiji za njih je nacionalista i ekstrem. No, koliko je narativ o crnogorskome nacionalizmu bezočan, netačan i u službi okupatorske politike lako je uviđeti svakome ko odgovori sebi na sljedeća pitanja: za kojom teritorijom i kulturnom baštinom izvan one koja je zaokružena aktuelnim državnim granicama ti „nacionalisti“ posežu; koje su žrtve toga „nacionalizma“ i u Crnoj Gori i izvan nje; čije vjerske objekte, izvan onih u Crnoj Gori, ti „nacionalisti“ žele oduzeti; koju populaciju ti „nacionalisti“ žele asimilirati. I tako redom. Postavite ista pitanja srpskim nacionalistima i uporedite odgovore.
Najzad, rat u kojem je Crna Gora učestvovala devedesetih godina nije vođen u ime crnogorskoga, no u ime velikosrpskoga nacionalizma.
Cetinje nije slučajno meta iživljavanja pripadnika Agencije na čijem je čelu Vukšić?
Čirgić: Naravno da nije. Cetinje je neoburdani bastion slobode. Malo i kamenom stiješnjeno Cetinje vjekovima je dovoljno široko svima „slobode ištućima“. Zato ga aktuelna vlast, kao i svaka kolaborantska, okupatorska i izdajnička prije nje, želi omalovažiti i simbolički oburdati. Zato je i aktuelna četvororesorna ministarka kukumakala nad sudbinom Karađorđevića kapele na Lovćenu, zato je prijetila izmještanjem Mauzoleja, zato je iznad Cetinjskoga manastira još za vrijeme Karađorđevića zaśečeno brdo i pripremljen teren za dominaciju nad baštinom Crnojevića i Petrovića. No, od Ćuprilića naovamo nema toga koji nije polomio zube udarajući na cetinjsku slobodu.
S druge strane, a zahvaljujući prije svega mudroj unutrašnjoj politici kralja Nikole, Cetinje baštini međuvjerski i međuetnički sklad generacijama i sigurno je i slobodno utočište svima koji s dobrim namjerama i s poštovanjem u njega ulaze i u njemu borave.
Takvo Cetinje, koje je antipod projektovanoj etnički čistoj i nacionalno i vjerski homogenoj Crnoj Gori, trn je u oku ove vlasti. Takvo Cetinje oni žele predstaviti leglom crnogorskoga nacionalizma, a ne gnijezdom crnogorske slobode.
Problem je što im lagati ne da činjenica da je uz Cetinje sva građanska Crna Gora, a da su uz Cetinjane ne samo Crnogorci, no i sve nacionalne manjine koje ne mogu zaboraviti podršku koju su im Cetinjani pružali u tmurnim devedesetim godinama minuloga vijeka, kada su i sami bili jednako ugroženi od politike koja je ponovo na vlasti.
Više patriotskih udruženja i grupa građana sa Cetinja poručili su da neće dozvoliti da njihov grad bude ponižen najavljenim ustoličenjem mitropolita Crkve Srbije Joanikija Mićovića u Cetinjskom manastiru. Zbog čega je taj čin kvalifikovan kao ponižavanje Cetinja?
Čirgić: Izjava premijera Krivokapića da će toga dana biti svenarodna radost, te da oni koji se ne slažu mogu pisati ali ne smiju sprečavati dolazak patrijarha Crkve Srbije u Cetinjski manastir neupućenome bi mogla djelovati kao nepromišljena. No, Krivokapiću je veoma jasno što Cetinjanima znači Cetinjski manastir.
Zaista mislite da mu je jasno?
Čirgić: Mislim, da. Stoga je njegova poruka data u cilju zastrašivanja i dizanja tenzija; ona je odraz nepoštovanja stava onih koji sebe smatraju vjekovnim čuvarima toga manastira. Koliko mi je poznato, niko od crnogorskih građanskih aktivista nije iskazao otpor dolasku srpskoga patrijarha u Crnu Goru i ustoličenju njegova episkopa. No, odluka da se taj čin obavi u Cetinjskome manastiru, protivno volji Cetinjana, a ne u nekome od hramova koje je u Crnoj Gori gradila Crkva Srbije, svjesno je izazivanje građanskoga bunta i čikanje na građanske nerede. Taj je čin očito u funkciji demonstriranja dominacije crkvenih i političkih struktura države Srbije u odnosu na Cetinje.
Reakcija Cetinjana i drugih građana koji se s Cetinjanima solidarišu ne može biti iznenađenje za ovu vlast. Još uvijek su svježa śećanja na paravojne formacije naoružane dugim cijevima koje su devedesetih iz Manastira bile usmjerene na građane i poštovaoce Cetinja. Uprkos tome, premijer Krivokapić pokazuje besprizornu lojalnost klero-nacionalističkoj politici, očito i gluv i slijep na poruke svojih građana. Zato sva odgovornost za moguće nerede mora pasti na njegovu dušu!
Ali premijer Krivokapić nastavlja da izaziva Crnogorce. Zašto ih uporno naziva komitima, što hoće da kaže?
Čirgić: Nesposoban da ostvari ciljeve zbog kojih je instaliran na mjesto premijera, Krivokapić zna da mu je ovo potonja šansa da dokaže lojalnost onima koji su ga tu doveli. Vjerujem da će Crna Gora na novim izborima pokazati da shvata koliko nas je koštao i unazadio ovaj eksperiment promjene vlasti po svaku cijenu.
Od svoga prvoga javnog nastupa, premijer bruka Crnogorce. Nikoga, pritom, nije uspio obrukati više no sebe. Nazivajući ih komitima, Krivokapić želi da omalovaži Crnogorce, da ih predstavi banditima, da potcijeni njihov patriotizam.
Nažalost, crnogorski građanski pokret nema adekvatnoga političkog predstavnika, nema iza sebe ništa do gole želje za emancipaciju Crne Gore i oslobođenje od tuđih velikodržavnih projekata. Zato protivnici u propagandne svrhe koriste svaku i minornu grešku koju registruju kod onih koje nazivaju „komitima“. Nosioci portreta Krsta Zrnova bivaju tako označeni kao baštinici fašističke ideologije, i to od onih koji se oduševljavaju Pavlem Đurišićem, Dražom Mihailovićem i koji svecem drže popa Macu i ostale koljače iz minulih ratova.
Kako ste razumjeli „poruke ljubavi“ predsjednika Skupštine Alekse Bečića istim povodom?
Čirgić: Čini mi se da nikome u Crnoj Gori nije teže no predśedniku Skupštine Bečiću. Gotovo da saośećam s njim. Za razliku od Dritana Abazovića, koji više i ne skriva da je đakon Vučićeve politike, Bečić je rastrgnut između onoga što mu klerikalno srce žudi i onoga što od njega očekuju zapadni ambasadori. Ta patnja izbija iz svakoga njegova postupka.
Znači li to da ne vjerujete mnogo u „demokratski i proevropski kapacitet“ predsjednika Bečića, o kojem, nudeći im se, uporno govori Demokratska partija socijalista?
Čirgić: Ne vjerujem nimalo. Bečićevi partijski kadrovi mašu tuđim zastavama; u opštinama i na ustanovama kojima rukovode njegovi kadrovi vijore se tuđe zastave; njegov je partijski funkcioner predlagao da se ulica nazove po ratnome zločincu Ratku Mladiću, a od prijedloga odustao jer nije prošlo 20 godina od smrti „laureata“. No, vjerujem da je Bečiću, narodski rečeno, vlast oslačala, pa ne bi bilo čudo da vremenom i postupno, nakon obrijane brade, promijeni i kapu. Istorija pokazuje da je šaka soli ovđe nerijetko bila cijena korjenitih zaokreta onih kojima je ponuđeno da je poližu. Mjesto predśednika parlamenta kudikamo je vrednije od šake soli.
Nakon pada ovakve nakaradne vlasti, čini se izvjesnim da će i DPS i Bečićeve Demokrate biti najvažniji politički faktor nove vlasti. Sudbina Crne Gore, makar kratkoročno, zavisi od toga ko će od njih postavljati uslove.
Ima li danas Crna Gora vlast kakvu zaslužuje?
Čirgić: Država koja traje više od hiljadu godina, država koja se može pohvaliti hiljadugodišnjom tradicijom pismenosti, država koja je krajem XV vijeka imala svoju štampariju i svoje inkunabule, država čiji su vladari bili književnici evropskoga ranga i sl. – ne zaslužuje ovakvu vlast. Ovakvu vlast zaslužuju naši kvaziintelektualci koji, liše lične promocije i hedonizma, nijesu ni prije ni poslije dolaska ove vlasti ništa učinili na emancipaciji crnogorskoga društva. A mogli su. Ovakvu vlast zaslužuju i oni političari koji nijesu ništa učinili na jačanju crnogorskih institucija ili, još gore, koji su učinili sve da te institucije povjere mediokritetskoj pameti koja ih je krojila spram sebe. Zato smo tu đe smo.
Ako je nova vlast pred crnogorske građane postavila ogledalo, što su oni u njemu mogli da vide?
Čirgić: Kako ko. Sudeći po onome što čini CANU ili Univerzitet Crne Gore, reklo bi se – „gleda majmun sebe u zrcalo“. Bivša vlast je izvojevala samostalnost Crne Gore, uvela je u NATO, vodila ka EU, ali se na polju unutrašnje politike pokazala bezbroj puta kalkulantskom, anemičnom, nespremnom da se suoči sa suštinskim problemima crnogorskoga društva. Počesto je u tim problemima birala intelektualce kao u priči o carevu novom odijelu. Zato takvi danas sramotno ćute ili ližu ruke novih vlastodržaca.
S druge strane, pritisak nove vlasti stvorio je pokret otpora. Od toga hoće li suverenističke političke strukture nakon pada ove vlasti biti sposobne da se suoče sa sopstvenim greškama zavisi hoćemo li narednih godina tapkati u mjestu ili odlučno raskinuti sa svim malignim pojavama koje nas drže okovane u raljama velikosrpskih i ruskih „svetova“.
O kojim sve malignim pojavama govorite? O etničkom čišćenju Crnogoraca, o kleronacionalističkim orgijanjima, o progonu i zastrašivanju manjinskih naroda…?
Čirgić: Nijedna balkanska zemlja, malo koja i evropska, ne bi se mogla pohvaliti privrženošću manjinskih naroda državnome suverenizmu kao Crna Gora. To dušmani Crne Gore znaju. Zato i rade na zastrašivanju manjina ili biraju rijetke uslužnike među manjinskim narodima kako bi se prikazali da su ono što nijesu. Zbog toga im treba Suada Zoronjić, Albin Ćeman i njima slični. Ne mogu baštinici četničke ideologije promovisati multietnički i multivjerski sklad. Njih zanima ovakva ili onakva homogena Srbija. No, dok se ne izvrši asimilacija i segregacija nacionalnih Crnogoraca, manjinski narodi mogu biti mirni. Pod uslovom da ćute, naravno.
Mirna je i opozicija, koja se asimilaciji i segregaciji Crnogoraca „oštro suprotstavlja“ isključivo partijskim saopštenjima i tvitovima.
Čirgić: Jasno je da današnju opoziciju, u manjoj ili većoj mjeri, karakteriše nedostatak odlučne i jasno artikulisane borbe protiv rušitelja svih vrijednosti naše države, nedostatak strategije na medijsko-propagandni rat protiv Crne Gore, počesto i nedostatak hrabrosti da se pridruže građanima na protestima protiv anticivilizacijske vlasti u Crnoj Gori.
Ipak, kao svijetli primjer treba izdvojiti poslanicu Draginju Vuksanović-Stanković, koja djeluje kao bastadur i u skupštinskim klupama i na građanskim protestima.
Čega se plaši opozicija, što mislite – zapadnih ambasada ili…?
Čirgić: Ne znam čega se plaše, ali se čini da su suviše zaokupljeni težnjom da se pred svijetom sačuvaju od etikete tobožnjih nacionalista koju bi im klerofašisti i nacional-šovinisti prišili. Zato djeluje da se brane umjesto da napadnu one koji beskrupulozno nasrću.
Ko trenutno presudno utiče na političke prilike i u Crnoj Gori i na Balkanu – Zapad ili Rusija?
Čirgić: Čini mi se i jedni i drugi. Rusija svojom odlučnom podrškom politici „srpskoga sveta“, Zapad svojom nemuštom politikom posmatrača, često i podržavalaca pseudograđanskih snaga. Ipak, vjerujem da će sve komplikovanija situacija u Crnoj Gori naćerati Zapad da djelanjem prizna sopstvene greške.
Plašite li se sukoba na Balkanu?
Čirgić: Taj je strah realan. Na mogućnost sukoba kontinuirano ukazuju i oni koji mnogo više od mene prate dešavanja u regionu. Nadam se da će upravo taj strah naćerati evropsku i američku administraciju da se više uključe u dešavanja na Balkanu. Valjda su ih potonji ratovi naučili da je lakše preduprijediti no sanirati posljedice balkanskih sukoba. Nas na Balkanu očito nijesu naučili dovoljno.
Još nema partije u Crnoj Gori spremne da artikuliše potrebe spontanog pokreta otpora
DPS se ogradio od najavljenih protesta na Cetinju. Koliko može biti opasno to što najjača partija u parlamentu uporno odbija da politički artikuliše očito nezadovoljstvo dijela crnogorskih građana?
Čirgić: DPS je očito svjestan ozbiljnosti situacije, ali se plaši da bi upornost namjera premijera Krivokapića mogla dovesti do sukoba. Jasno je i da ne žele da preuzmu odgovornost za eventualne događaje. Nažalost, na crnogorskoj političkoj sceni danas nema partije spremne da artikuliše zahtjeve i da zastupa potrebe spontano formiranoga pokreta otpora u Crnoj Gori, koji nije ni nacionalni ni vjerski, nego je iznad svega građanski; da, dakle, nema ni političkoga subjekta koji s dovoljno autoriteta može voditi taj pokret.
Spekuliše se da bi Crkva Srbije, kako bi izbjegla eventualne sukobe, na kraju ipak mogla odustati od ustoličenja Joanikija u Cetinjskom manastiru. Očekujete li takav rasplet?
Čirgić: Nadam se da će se međunarodna zajednica, koja je ne samo ćutala no i pružila podršku Vladi Crne Gore, onoj čiji je osnivač Crkva Srbije, konačno umiješati i spriječiti nerede o kojima se uveliko priča. Pritisak međunarodne zajednice na crnogorsku vlast, ili makar na njen dio, mogao bi rezultirati odgađanjem ustoličenja ili njegovim izmještanjem u Podgoricu. Ne vjerujem da bi bez pritiska Zapada Crkva Srbije i aktuelna vlast odustali od svog nauma. Uostalom, ni premijera ni njegove saradnike ne zanima sudbina onih koji nijesu vjernici te crkve.
Što je sa temeljnim ugovorom, u čijem tekstu navodno ostaje laž da je Crkva Srbije osnovana 1220? Zašto je ta laž toliko važna kleronacionalistima?
Čirgić: Odgovor na to pitanje već je dao ideolog velikosrpstva, Dobrica Ćosić.
Crnogorci nijesu postali poslušni – samo su ostali takvi!
Andrej Nikolaidis uporedio je odnos Vlade premijera Zdravka Krivokapića prema Crnogorcima sa odnosom Slobodana Miloševića prema kosovskim Albancima devedesetih. Nikolaidis je to nazvao etničkim čišćenjem i – aparthejdom. Je li pretjerao?
Čirgić: Nije! Ništa bolje ne potvrđuje Nikolaidisovu tezu od činjenice da je resor prosvjete, nauke i kulture dat osobi koja je u predizborno vrijeme šovinističkim stavovima zamiritala da joj se povjeri pozicija etničke čistačice Crne Gore od Crnogoraca. Taj posao ona dosad obavlja prilično uspješno i bez otpora. Tačnije, obavlja ga uspješno jer nema otpora. I to je ono što nas bitno razlikuje od kosovskih Albanaca – oni ne bi mučke bježali pred metlom Vesne Bratić.
Da, to je istina. Pa, četiri stotine ljudi smijenjeno je u crnogorskom obrazovnom sistemu, i to gotovo bez protivljenja; rektor UCG, notorni Vladimir Božović, izabran je na tu funkciju bez glasa protiv. Što se dogodilo? Kako su Crnogorci postali tako poslušni i krotki?
Čirgić: Ti Crnogorci nijesu postali poslušni i krotki; samo su – ostali takvi. Ova vlast nije morala uvoziti krotke i poslušne, našla ih je u strukturama bivše vlasti.
Sramno je i stidno za Univerzitet Crne Gore da je, rukom Crnogoraca, osnivač fašističkoga glasila jednoglasno izabran za rektora. Većina profesora UCG i gotovo svi članovi CANU, koji ćutnjom ili djelanjem podržavaju ovu elementarnu nepogodu koja je snašla Crnu Goru, znaju za narodnu izreku o onima što od straha mru. Njihovo zadušje njihov je lični izbor.