Piše: Đorđe Šćepović (gradski.me)
Ne morate biti pisac, izumitelj, Nebojša Medojević ili jedan od braće Grim. Baš ništa od toga ne morate biti da biste dali na volju vašoj imaginaciji. Zapravo, nije obavezujuće ni da se rodite s imaginacijom. Ona će se silom prilika sama pojaviti. Ako i nijeste znali da ste u stanju da se odmetnete u svijet u kojem ne važe zakoni stvarnosti, ne budite obeshrabreni. Kadri ste za magična putovanja. I ne, nije potreban Tolkin, nije potreban ni Rej Bredberi. Jedino je važno da živite u Crnoj Gori. Život u besudnoj zemlji je jedini uslov. Koliko god ova Đilasova sintagma bila rabljena, koliko je god puta upotrijebili i znani i neznani, nekako se sama nameće kao jedini način da se označi prostor kojem pripadamo. Prosto, opšta mjesta nekad ne možete izbjeći.
Ovih dana je jedan crnogorski sud donio još jednu fantastičnu presudu. Da ne bude zabune, fantastičnu čitajte u Tolkinovom ključu. Mada, mogao sam je nazvati i sramnom, skarednom ili korumpiranom, suština bi ostala ista, ali bi tekst izgubio na ambiciji da se izdigne iznad svojih junaka. A ko su junaci? Junaci su popovi, braća Huljarević i advokati. Elem, svi oni su ukrali, a kada su ukrali, oni koji polažu pravo na ukradeno su ih tužili sudu. Proces je trajao duže od decenije, a tokom samog procesa događala su se čudesa ravna biblijskim. Ako bismo izlagali cijelu hronologiju decenijskog ludila, bila bi nam potrebna bar jedna pozamašna knjiga. Budući da nijesmo u prilici da napišemo knjigu, nastojaćemo da čitaocu prepričamo čudo.
2008. godine, nakon dugog i ozbiljnog arhivskog istraživanja, Adnan Čirgić i Aleksandar Radoman priređuju za štampu dotad nepoznat i neobjavljen rukopis romana Despa, kralja Nikole Petrovića. Iste godine roman Despa izlazi iz štampe. Biva objavljen. 2009. godine popovi i braća Huljarević objavljuju isti roman, a da nijesu ni ušli u arhiv u kojem je rukopis čuvan. Ako i zanemarimo da se kao izdavači potpisuju oni izbrisani iz registra, a kao priređivači – na jednoj korici pop, a na drugoj sestra drugog popa, kako zanemariti da su naši junaci slagali kad su nakon prvog izdanja objavili svijetu da je njihovo izdanje prvo?! Kako zanemariti da su naši junaci pokrali priređivače prvog izdanja, pritom u mantijama gazeći sedmu Božiju zapovijest – Ne ukradi! Kasnije će na sudu nastaviti da gaze i bjesomučno lome Mojsijeve tablice. Svjedočili su lažno, sa sve lažnim svjedocima. Na sudu kakav nije sudio ni Jozefu K. Znate, neko je oklevetao Jozefa K? Nakon više od deset godina nadrealnog, sudije su presudile: Oni koji su pokradeni moraju da plate onima koji su ih pokrali. Upregnite imaginaciju s početka priče pa pokušajte da sve to zamislite. Zamislite presudu u kojoj se nalaže da se lopov obešteti. Možete li? Morate, jer druge vam nema. Baš to se dogodilo u Crnoj Gori. U besudnoj zemlji. U zemlji u kojoj se sudijske toge pokoravaju crnim mantijama. U zemlji u kojoj se na crveno slovo ne zakazuju sudska ročišta.
Dok danima nastojim da razumijem ovaj slučaj pred kojim bi i Danil Harms uzmakao, nikako da odlučim da li da prizovem Lukšićevu Knjigu smijeha, ili Lukšićevu Knjigu straha? Pamtite Lukšića? To je onaj premijer s izlivima poezije kojem su braća Huljarević objavili knjige. Ona ista braća koje je bivša vlast kinjila i zlostavljala zbog toga što su Srbi. I sve to dok su diljem Crne Gore nicale njihove velelepne knjižare, na velelepnim lokacijama, a ministri kulture presijecali vrpce na njihovim sajmovima.
Dobro, premijer Lukšić se naizmjenično smijao i strahovao. Kako i ne bi, gledajući svo to stradanje posvećene braće.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima nije slučajna.